Malo koja sorta na svijetu ima tako živopisnu priču o nastanku kao korčulanski pošip. Legenda iz 19. stoljeća koju je 1967. zapisao dr. Marcel Jelaska iz Instituta za jadranske kulture glasi: “Marin Tomašić Barbaca pok. Marina zvan Caparin iz Smokvice, sijekući šumu u kanjonu Stiniva, pronašao je samoniklu lozu u šumi koja ga je zainteresirala svojim izvrsnim okusom i neuobičajenom aromom. Porezao je njene prutiće i zasadio ih u svoj obližnji vinograd na predjelu Punta-Sutvara. Kroz određeni broj godina množio je trsove u svom vinogradu, a davao ih je i drugim vinogradarima iz Smokvice i Čare, ili su ih oni sami, uvidjevši njene odlične karakteristike, uzimali”.
.JPG)
Oko nastanka pojedinih sorti ispredaju se najrazličitije legende, ali zahvaljujući DNK analizama danas ih je ogromna većina s velikom sigurnošću pobijena. Legende o nastanku chardonnaya i syraha najbolji su primjer. Međutim, korčulanski pošip je upravo zahvaljujući DNK analizama spomenutoj legendi dao dozu vjerodostojnosti. Naime, kako su profesori Maletić i Pejić s Agronomskog fakulteta u Zagrebu još 2002. analizom molekularnih markera utvrdili, pošip je potomak druge dvije nedvojbeno korčulanske sorte, bratkovine i blatske zlatarice, što znači da je priča o spontanom križanju te dvije sorte, iz čije je koštice kasnije rođen pošip, moguća. Ta nedvojbeno korčulanska sorta je u proteklih par desetljeća stekla golemu popularnost širom Dalmacije i Hrvatske i njena zastupljenost ne prestaje rasti. Više se ne uzgaja samo u čarsko-smokvičkom polju, nego je nalazimo zasađenu od Petrčana kod Zadra, preko Nadina, skradinskog zaleđa, Brača, Hvara, Komarne do Konavala iz dubrovačkog zaleđa.
U početku je postojao strah kakve će rezultate hit sorta dati izvan rodnog polja, ali osvajanjem Decanterova trofeja za Zlatan Pošip vinarije Plenković iz 2010. s padina Biokova kod Makarske sve su skepse razriješene, pa prisutnost pošipa danas doslovno buja u svim dijelovima Dalmacije. Pošip se tradicionalno doživljavao kao tipična južnjačka sorta, puna, alkoholna i topla, međutim, širenjem sorte izvan rodnog polja te pojavom vinara s pionirskim genom poput Luke Krajančića uvidjeli smo pravu prirodu pošipa. On uop- će ne mora biti teško južnjačko vino. Kad ga se bere ranije, zdravog i dozvoli mu se malo više zelene mase, daje harmonična i živa vina puna voćnosti i svježine, to jest tip vina kakvo mediteranska kuhinja bazirana na ribi jednostavno obožava.
Danas smo odabrali tri pošipa koji svojim karakteristikama utjelovljuju taj novi stil vina kojem je sortnost, voćnost i autentičnost na prvom mjestu, koja nisu nastala odležavanjem u drvu, ali niti u golemim tankovima. Sva bi ih trebalo potro- šiti do tri godine od berbe, jer predstavljaju bazne linije u svojim vinarijama, namijenjene toplim ljetnim danima. Svaka od vinarija radi još jedan, ambiciozniji pošip, namijenjen odležavanju.