.jpg)
Nedovoljno je reći kako je ovo putovanje bilo puno zapleta i zavrzlama, ali da vas ne zamaram potankostima naše avanture, nakon 54 sata putovanja (inače vam zaista nije toliko potrebno) stigli smo u Santiago de Chile. Koji je naravno ogroman. Prolazeći ulicama Alameda, Moneda i MacIver dolazimo do Žakovog stana. On je već postao pravi Čileanac pa nas je, kao takav, dočekao s vrčem njihovog nacionalnog pića, pisco sour-om.
Pisco je rakija od grožđa, a pisco sour je mješavina pisca, limunova soka, šećera i bjelanjka. Okusom podsjeća na štok i prilično je pitko. Nakon zdravice, klopa! Na stolu nas je dočekala prava gozba. Empanade punjene mljevenim mesom te empanade punjene šampinjonima i sirom, inačica guacamole umaka s rajčicom, lukom, češnjakom i maslinovim uljem, zgnječena palta, ukiseljeno srce palme, orašasti plodovi s grožđicama, salata od stabljike celera i palte, krekeri i krem sir sa soja umakom i sezamom.
Ne griješi dušu, nije avokado već je palta!
Prva lekcija nakon slijetanja u Čile. Nije avokado već je palta. Ako u Santiagu posjetite La Vegu i na jednom od bezbroj štandova koji se tamo nalaze zatražite avokado, najvjerojatnije će vas blijedo gledati i upozoriti da vi zapravo želite paltu. Tamo je avokado palta. I samo palta. Izraz ''avokado'' koriste Meksikanci, a ne Čileanci.
Čileanci nisu Meksikanci, reći će vam Čileanci. Palta je više od tropskog voća koje možete kupiti na tržnici. Na ulicama se nalaze štandovi koji se postavljaju, ne baš tako rano ujutro, kada ljudi kreću na posao i na njima se prodaju sendviči s paltom. Palta se gotovo uvijek jede za doručak, zgnječena, možda s malo soli i papra, ali često i bez ikakvih dodataka. Često se jede na kruhu (koji je iznimno mekan) sa šunkom i sirom.
U Santiagu će u nju vjerojatno staviti sol, papar i maslinovo ulje, ali u pustinji se u paltu ne stavlja ništa. Indijanci vjeruju kako sol i šećeri nisu dobri za tijelo i izbjegavaju ih kad god mogu.
Tržnica La Vega(n) Central
Ima mesa, ne brinite! Ovo je čisto aluzija na boje, količinu voća i povrća, orašastih plodova, začina, što egzotičnih, što nama poznatih...
La Vega, smještena u Santiagu, je još poznata i pod nazivom Feria Mapocho (Mapocho tržnica), a na njoj možete pronaći baš sve što trebate. Nepregledna je, lako se možete izgubiti u prolazima između štandova, a vikendom su gužve još veće.
To nije neobično, budući da govorimo o metropoli koja broji preko sedam milijuna stanovnika. Kad smo kod Ferie Mapocho, par crtica o rijeci Mapocho.
Ona teče od Anda prema zapadu, dijeli Santiago de Chile na dva dijela, prolazi pokraj La Vege, a sve do 19. stoljeća se smatrala sjevernom granicom Čilea.
Također, gotovo svaki štand ima velike bačve prepune fermentiranog, ukisljenog povrća koje se jede u velikim količinama, a kupuje se kao grickalica ili prilog uz nešto konkretnije.
Doručak pobjednika je doručak Čileanca!
Tipičan doručak Čileanca, ako je s nogu, će vrlo vjerojatno uključivati empanadu ili nešto slatko. Nekakvo slatko pecivo nalik krafni ili pozamašan keks. Ako pak imaju više vremena za pripremu ili nekoga očekuju na doručku stol će biti bogat. Na njemu će se vrlo vjerojatno naći orašasti plodovi i grožđice (njih konzumiraju tijekom cijelog dana), sir, šunka, palta, jaja i, naravno, nešto slatko. Slatki kruh s grožđicama ili neki hrskavi keksi.
Pije se kava ili čaj, ali i jedno i drugo će vam biti ponuđeno da zasladite stevijom. Naravno, ne morate, ali većina Čileanaca će učiniti upravo to. Poseban je čaj od koke koji često piju kako bi krvni tlak ''doveli u red''. Preporuča se njegovo ispijanje ako planirate posjetiti Piedras Rojas, kada se nalazite na oko 4 000 metara nadmorske visine, kako biste umanjili tegobe poput glavobolje, muke koje su neminovne na takvim visinama.
Vjerujte mi, been there, done that. I da, čaj od koke zaista djeluje. Ako vas pak glava više zaboli, simpatični indijanac s dvije savršeno ispletene pletenice će vam iz džepa izvaditi češnjak, zdrobiti ga cipelom na crvenom kamenju i dati vam ga na njušenje. Ne znam je li od čaja ili od češnjaka, ali glava je prestala boljeti.
Manjar i cuchufli... CuchuŠTO?
Manjar je zapravo dulce de leche. Predstavlja instituciju u Čileu i svi ga obožavaju. Ako svratite u bilo koju slastičarnicu/pekaru/trgovinu u Čileu pronaći ćete deserte s manjarom. Stavljaju ga u torte, kolače, napitke, pudinge... Manjar je izuzetno sladak, ergo svi deserti rađeni s manjarom su izuzetno slatki. Generalno je u Čileu sve nekako slađe nego ''u nas''. Sokovi, slastice, napici... Sve je puno slađe! Zašto ističem cuchufli (''kučufli'')? Jer je desert s daleko najzabavnijim imenom za izgovaranje!
Cuchufli je inače rolica vafla koja je punjena manjarom i nerijetko umočena u čokoladu. Od manjara rade i leche asado (nešto poput pudinga/flana), alfajor (keks s manjarom umočen u čokoladu)... Kad smo već kod slatkog, nijedan manjar i cuchufli nisu u meni pobudili toliki ''sugar rush'' kao jedan napitak, mote con huesillos.
Mote con huesillo je zapravo pšenica namočena u šećernom sirupu s breskvom u sredini, koja neodoljivo podsjeća na onu iz kompota. Štandove i kolica koji prodaju ovaj napitak možete pronaći na svakom koraku, a Čileanci ga obožavaju. Mi smo svoj pili na brdu San Cristobal s kojeg se pruža neprocjenjiv pogled na cijeli Santiago.
Carménère, s'il vous plait!
Čitaj: karmener. Carménère je nešto poput Malbeca u Argentini. Francusko grožđe koje svoje mjesto pod suncem nije pronašlo u Francuskoj već mu se činilo ''ugodnije'' u Južnoj Americi. Ako pijete vino, pijete Carménère. Vino savršeno za ispijanje uz dobar komad mesa ili uz roštilj. Inače, u Čileu se vino shvaća ozbiljno. Nešto poput piva u Hrvatskoj. Svi piju vino, a ako se ide van, na carrete (ples), pise se pisco. Zapravo, vrlo jednostavan narod!
Kompletno smo poludjeli za completom!
Čileanski ''vrući pas''! Kuhana kobasa u mekanom prepolovljenom pecivu s paltom, majonezom, kečapom, sjeckanom rajčicom i ljutim umakom. Jedan ko' nijedan, imate osjećaj da ih možete pojesti stotine koliko je pecivo mekano, a palta i rajčica nekako umanjuju efekt ljutog umaka i težine majoneze i kečapa.
U pustinji Atacama smo pak pripremali choripan con pebre, umakom koji se radi od rajčice, luka, zelene paprike, korijandera (cilantra), maslinovog ulja i začina, a istu smo posjetili par dana pred naš odlazak u Zagreb. Točnije, bili smo smješteni 30 minuta od centra San Pedro de Atacama, u pustinji kod simpatične Indijanke Maybol u vjerojatno ''najkul'' smještaju ikad.
S njom smo na otvorenoj vatri pripremali piletinu i chorizo kobasice od kojih smo radili domaći cchoripan (chorizo+pan). Maybol je napravila salsu s rajčicom, korijanderom, soli i paprom, sa strane smo zgnjačili paltu, kobaje ispekli na vatri, a u choripan dodali majonezu s chilijem.
Kod Maybol sam prvi put probala la tunu, plod kaktusa, koja ima okus po nedovoljno zreloj dinji, ima sjemenke koje dosta smetaju u ustima, ali jedem la tunu, ja sam si super!
Priče uz indijansku vatricu!
Bok, ja sam Anita, neliječeni sam hranoholičar i jela sam ljamu. Znam, znam... Teško je to shvatljivo, ali to je uistinu jednako tome da sam napisala da sam jela teletinu. Barem Čileancu. To whom it may concern, meso ljame je ukusno, malčice žilavo, ali ukusno. Indijanci od ljame žive i njima je cijeli taj ''zatvoreni krug'' jasan. Cvijeće živi od kiše (koja pada samo u veljači), ljame žive od cvijeća i trave koju jedu, čovjek živi od ljame. U veljači također slave blagdan posvećen samo cvijeću kako bi mu zahvalili na svemu što za njih predstavlja.
Legenda o nastanku blagdana ide ovako: čovjek je hodao pustinjom sa svojom ljamom i ubrzo začuo plač u daljini. Nije znao plače li žena ili dijete pa je krenuo pratiti zvukove. Sve se više i više približavao plaču i čuo ga je dosta glasno, ali i dalje nije mogao vidjeti tko plače. Napokon je spustio pogled i shvatio da zapravo plače cvijet. Upitao ga je zašto plače, a ovaj mu je odgovorio da plače jer jedini mjesec u godini kada on može biti lijep i procvjetao dolazi čovjek sa svojim ljamama koje ga pojedu i on nestaje. Čovjek mu je objasnio da je to prirodan tijek stvari i da on živi od kiše, ljama živi od njega, a čovjek živi od ljame... Kako bi se cvijetu odužio, obećao mu je da će svake godine, u veljači, slaviti njegov blagdan tako što će izrađivati ''naušnice'' nalik šarenim cvjetovima koje će lagano stavljati na uši ljama, a one će, kad se ljame sagnu pasti travu, pasti na tlo i cijela pustinja će izgledati procvjetalo.
Jedno je grad, a drugo je pustinja!
Nakon posjeta Čileu sam shvatila da ga zapravo dijelim na dva dijela, Santiago i Atacamu. Istina je da sam bila i u Calderi, Calami, pustinji Florido, na Piedras Rojas, u lagunama... Ali Atacama je na mene ostavila najjači dojam. Tri vam stvari nikako ne mogu dočarati, ma koliko se trudila i koliko riječi potrošila: zvjezdano nebo prije dolaska Lune u pustinji, impozantnu veličinu planina i vulkana na Piedras Rojas i silinu vjetra koja nosi pijesak uoči pješčane oluje.
San Pedro de Atacama je prilično turističko mjesto, bez straha se po njemu možete kretati (što recimo nije slučaj u Valparaisu, Calderi, Calami...), iznimno paze na okoliš, štede vodu, recikliraju otpad, žive u skladu s prirodom. U Santiagu se recimo također jako pazi na štednju vode, ljudi su prilično ljubazni, ali ipak osjećate da se morate kretati s većom dozom opreza.
U svakom slučaju, Čile ću pamtiti po Piedras Rojas, procvjetaloj pustinji Florido, plamencima u laguni Chaxa, zvjezdanom nebu u pustinji, Inka trail-u u najsušem pojasu na svijetu Tropico de Capricornio, zalasku sunca u Vini del Mar, grafitima u Valparaisu, vožnji uspinjačom na San Cristobalu, užurbanosti tržnice La Vega, najljepšoj plaži na svijetu Bahia Inglesa i crvenim planinama u Atacami.
