Piše: Radovan Marčić
Snima: Biljana Gaurina/EPH
Nakon povratka iz Beča, Sanja Cabalier je prije pet godina otvorila svoj restoran Apetit City, danas jedan od najprestižnijih u Zagrebu. Odrastala je u restoranu svojih roditelja, najboljem bečkom ribljem restoranu Kornat, pa je stoga svojim iskustvom i znanjem dobrano protresla zagrebačku restoransku scenu.
Kad se tome doda i Bistro Apetit na Jurjevskoj koji je pokrenuo njezin partner, prestižni austrijski chef Christian Cabalier, onda se ovaj dvojni restoranski pothvat bez pretjerivanja može nazvati tektonskim poremećajem na zagrebačkoj gastronomskoj sceni. (Takav jedan dogodio se i kad je prošle godine svoj restoran Cabalier prodao drugima.). Usponi i padovi Apetit City je u trenu s prvim chefom Raulom Lajtmanom postao mjesto gdje se izvrsno jede i restoran je u kratko vrijeme među domaćim gurmanima već zadobio status “obavezno ići”.
Izgledalo je da su gazdarica i on izvrsni tandem. Raul je imao podosta pozitivnih autorskih kulinarskih eskapada i inovativnih tehnika, no idila nije dugo trajala. S njegovim odlaskom uslijedio je podosta velik pad. Ni jedno jelo koje sam jeo u društvu jako dobrih chefova, prije koju godinu, nije bilo izvedeno bez pokoje greške i ni po čemu pamtljivo. Poslije toga ovdje sam jeo još nekoliko puta i nikad tako dobro kao na početku. Nakon duljeg vremena prošli sam tjedan ponovno blagovao na ovoj adresi u zagrebačkom centru i bio ugodno iznenađen.
Ovdje opet kuha chef koji slijedi više profesionalne uzuse od onih standardnih zagrebačkih (čitaj pretežno diletantskih). Sva jela koja sam kušao bila su jako dobra ili izvrsna. Riblja juha u interpretaciji guste kremaste s komadima ribljeg mesa, za moje poimanje malo prekuhanog, okusom je impresivna.
Rižoto od pristojno velikih kozica – savršen. Spravljen po svim uzusima znalaca: kremast, oblaporan s u sekundu točno kuhanom rižom.
Omiljeno jelo Lasagnette, ustvari više izvedenice raviola punjene sjeckanim mesom tune prelivene s malo odlične blage šalše i za mene nepotrebno već u kuhinji posipane ribanim sirom, toliko dobre da ću ih sigurno bude li prilike jesti ponovno.
Za kraj vam opisujem bečku šniclu, jedno od najomiljenijih zagrebački jela, koja se rijetko gdje u nas može pojesti spravljena po klasičnoj recepturi. No ovdje se s pravom na jelovniku kočoperi izvornim imenom Wiener Schnitzel. Komad teleća mesa tanko je istučen, umočen u “pohu” od mrvica od mliječnog kruha (nikako ne i njegove kore!), pohan na tavi (nikako u fritezi!) na pročišćenom maslacu (nikako ne ulju!) i serviran na tanjuru koji cijelom svojom veličinom mora obavezno prekriti. Šnicl mora imati “slonovske uši”, to jest “poha” mora biti dobrano nabubrena, nikako ravna.
Sve mi je ovdje opet bilo jako dobro, čak i uređenje u kojem za moje poimanje lijepog ima previše različitih materijala, no poprimilo je malo patine trajanja, pa mi je i ono postalo draže.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....