Prije petnaest, šesnaest godina u Zagreb se doselio doktor kiropraktike Shin Takahashi, podrijetlom iz Tokushime na jugu Japana - točnije s otoka Shikoku, jednog od četiri najvažnija japanska otoka.
Zvuči, zapravo, nevjerojatno odabrati život u našoj zemlji kada se može živjeti potpuno drugačije u Zemlji Izlazećeg Sunca. Sam Shin govori da je odmalena uz oca, koji ima poznatu kliniku za fizikalnu terapiju, učio zanat i trenirao džudo jer je to prema tradiciji nužno kako bi se mogao baviti tim poslom i zapravo je sve podredio tome da naslijedi oca. Ipak, poslan je u SAD na studij, na prestižni koledž za kiropraktiku Palmer, koji je ustrojen kao medicinski fakultet, gdje je stekao titulu doktora medicine.
"Nakon što sam diplomirao, nisam mogao zamisliti da ostanem u SAD-u, ali nisam se niti želio vratiti u Japan - htio sam naći neku novu zemlju, neku novu kulturu drugdje. Dobivši više primamljivih ponuda iz Europe, iz Singapura, ali i jednu iz Hrvatske - krenuo sam u istraživanje, upro prstom na kartu i zaključio: to je to", govori nam Shin.
"”Doselio sam se, pomalo upoznavao ljude, radio i konačno otvorio svoju ordinaciju. U međuvremenu sam se oženio Martom, dobili smo dvije kćeri, a s nama je i dida Marijan, koji je naš baka-servis u najboljem smislu te riječi - brine se za dom, kuha, odlazi na tržnicu i tko zna što sve ne", kratko i britko objašnjava Shin na dobrom hrvatskom sa simpatičnim japanskim prizvukom u pozadini.
Supruga Marta je upoznala Shina kad joj je bila 21 godina i kaže da se ponašao pomalo blesavo, nestašno ju je zadirkivao, a opet, s druge strane, "bio joj je zgodan".
"Nakon prvog tog druženja imala sam problema s kralježnicom, pa sam otišla na tretman. A kad tamo dr. Shin, ozbiljan, stručan, brižan - to je neki drugi čovjek, mislim si - i zapravo me to kupilo, počeli smo se dopisivati i to je bilo to. Nisam baš bila vješta u engleskom pa sam kupila Langenscheidtov englesko-hrvatski rječnik i slovkala poruke Shinu - ne možete zamisliti koliko je to bilo naporno. Danas govorimo nekim ‘metajezikom’, kombinacijom hrvatskog i engleskog s japanskim prizvukom."
U našim razgovorima Marta je podosta otkrila o Shinu te je zapravo stvorila popriličnu nervozu kada smo dogovarali posjet njihovu domu, gdje će Shin pripremiti tipična jela sa svojeg otoka na jugu Japana. S obzirom na to da radi gotovo sto sati tjedno, od jutra do mraka, Shinu je najvažnije jesti proteine, odnosno bjelančevine, kako bi mogao izdržati radni tempo - zamislite koja je energija potrebna za namještanje kostiju (samo je glava teška između pet i sedam kilograma). Nekoliko dana prije samog dolaska u njihov dom vježbao sam japanski i proučavao običaje kako ne bih ispao nepristojan. Tog dana ujutro s didom Marijanom obišli smo tržnice u Zagrebu te nabavili ribu i ostale namirnice.
Došavši na koncu pred ulazna vrata njihova doma s nekoliko darova (iako je Shin inzistirao na tome da ih ne želi - jer ne želi da se zamaram mozgajući što on voli ili kako razmišlja), promrmljao sam: "Konichiwa, Shin Kun San, gomen kudasai."
Doslovce sam ga pristojno pozdravio i rekao: "Oprostite što sam dosadan, ali ja sam ipak došao."
Shin je odgovorio "Douzo oagari kudasai" - "Uđite".
Shin je bio bos, kao što i jest običaj u japanskoj kući, a ja sam izuo cipele i ostao u čarapama - smatra se iznimno nepristojnim, osim ako niste dublje povezani s domaćinom, ako hodate bosi bez čarapa, pa će vam nerijetko dati i tradicionalne papuče. Ušavši u poveću kuhinju koja je spojena s blagavaonicom, primijetio sam da je sve bijelo - jednostavna bjelina koju tu i tamo prekida pokoji tamniji detalj - upravo kao da se željelo da prostor bude nenametljiv, a istodobno jasno određen. Treba predati darove.
"Tsumaranai mono desu ga", govorim, što doslovce znači: primite ove stvari, iako znam da su bezvezne i simbolične, molim vas da ih prihvatite, a Shin nije mogao dočekati da zaviri što sam to donio, poput dječarca. Toliko o tome da ne želi darove.
Shin je krenuo lagano pripremati jela, s time da je prvo stavio kuhati rižu u kuhalo i to je, za početak, bilo to. Za mene je sam taj postupak bio iznimno iznenađujući - jer su me ‘sensei‘ sushi majstori učili da kod pripreme riže uvijek treba imati tri pozadinska okusa. Pitao sam Shina zar ništa neće dodati. A on je rekao: "Ne, sushi je tokijski stil". Nakon riže kuhale su se pileće nogice u malo vode, odnosno dashija, bez nekih dodataka i komplikacija.
Uslijedio je sashimi od govedine, koji je precizno narezao na tanko i poslužio s umakom od soje. Srdele je filetirao i samo poslužio na tipično japanski način, uz štapiće, sojin umak, wasabi i sake.
Lakirke (mogu i vongole) je pripremio kao miso juhu - opet jednostavno, jer naglasak je na okusu mora i samoj miso pasti. Glave od lososa, rijetkost u našoj gastronomiji, koje su, zapravo, jako ukusne te prilično jeftine na ribarnici, jednostavno je skuhao i poslužio s rezancima i umakom od soje.
Govoreći da jede mnogo proteina, posebno ujutro, Shin je pripremio Tamago gohan, rižu u koju se razbije sirovo jaje, doda malo sojina umaka i sve se pomiješa. Shinova supruga Marta govori da djeca obožavaju ovo jelo, ali i da naši ljudi, koji su na prvu skeptični, oduševljeno jedu.
Zanimljivo je da na mnoga pitanja za vrijeme kuhanja Shin nije odgovarao, nego bi rekao: "Marta, molim vas, dođite…"
Muž se supruzi obraća s vi, a sa mnom je već godinama na ti?!? Marta objašnjava da jedno drugome uvijek govore vi jer je to izraz međusobnog poštovanja. U hrvatskom nema riječi koja bi mogla točno opisati taj običaj. Dida Marijan je pokazao svoje umijeće te je pripremio musaku koju svi ukućani obožavaju, od mljevenog goveđeg vrata s pomakom - slanoću je pojačavao sojinim umakom.
Dodatno, naučili smo da se u Japanu žlice rijetko koriste - juha se srče iz zdjelice (opet na tragu njihovih običaja povezanih s okusom i osjetilima) jer, kako kaže, "nećemo jesti kao psi". Od pića voli više-manje sve, ali najdraže mu je piće u Hrvatskoj hladan gemišt.
Iznimno zanimljivo iskustvo je posjet japanskoj kući. Vidjeti koliko su važni tradicija (Shin je i šintoist i budist), empatija i rješavanje problema - dok gastronomija ima veliku ulogu u njihovu životu. Ona se temelji na jednostavnosti i izrazito naglašava okus i kvalitetu namirnice. Osim tradicionalnog, tu je i moderno, primjerice uređenje - reklo bi se nenametljiv sklad. A kada vidite Japanca da gušta u pašticadi, shvatite koliko je spreman učiti i, zapravo, "skriveno" uživati.