Prije svega nekoliko tjedana jedna od ikona hrvatskog vinarstva, samozatajna, ali iznimno cijenjena enologinja Vera Zima službeno se povukla s položaja voditeljice proizvodnje Iločkih podruma. Vijest o njenom odlasku u mirovinu odjeknula je vinskom scenom, a velika promjena bila je povod da nam prokomentira svoju bogatu karijeru, kao i trenutnu situaciju u Iloku i vinogradima kojima je desetljećima predano posvećivala vrijeme, znanje i ljubav.
- Više od 15 godina sam bila na funkciji voditeljice kompletne proizvodnje koja je iznosila gotovo 5 milijuna litara godišnje. Nakon toliko godina dođe malo do zasićenja te postane i naporno. Vinarstvo je posao koji volim i mislim da ću biti uključena i dalje u zbivanja, samo je pitanje u kojoj mjeri. Odlučila sam se ove godine prvo posvetiti malo sebi i odmoriti te pomoći sinu koji je krenuo mojim stopama. Duga je tradicija vinogradarstva u ovom kraju i prenosi se s koljena na koljeno, djeca odrastaju i igraju se u vinogradu. Moj djed je imao vinograd, mi smo ga imali, a sada ga ima i moj sin - ispričala nam je enologinja Zima.
Svjesna je da mladim vinogradarima i vinarima danas nije lako, no smatra da je ključno uložiti u znanje, makar to bilo nečije tuđe: - Mislim da je u poljoprivredi danas jako teško uspjeti, pogotovo ako krećete ispočetka odnosno ako se ne naslanjate na neku proizvodnju koja je postojala ranije. Mladi se većinom uče na svojim pogreškama pa shvate da je bolje obrazovati se ili bar se savjetovati s iskusnijima od sebe. U poljoprivredi općenito svatko misli da zna što treba raditi, a u vinogradarstvu i vinarstvu to znači da ljudi misle da je dovoljno obrati grožđe i smuljati ga kako bi se dobilo vino - ističe, svjesna koliko je neprestana edukacija važna.
Naime, upravo je Vera Zima bila među prvim ženama koje su radile na odgovornim pozicijama u proizvodnji vina, čime je mnogima utrla put: - Kad sam prihvatila funkciju glavnog enologa bilo je jako malo žena u vinarstvu, a pogotovo na takvim funkcijama. Puno se toga promijenilo do danas i to je dobro. Smatram da žene mogu raditi jednako savjesno i predano kao i muškarci. Važno je naglasiti da svaka proizvodnja, ne samo u vinarstvu, traži maksimalni angažman i puno više od osam sati radnog vremena. Ženama je pritom puno teže jer na njima leži i briga o djeci i domu, a nemamo financijskih mogućnosti da si možemo omogućiti kućne pomoćnice - istaknula je i dodala da je pitanje koliko žena može uz obitelj tako intenzivno raditi.
- Znalo mi je biti teško kad bi moj mlađi sin stao na vrata i rekao: “Mama, zar opet ideš na posao?”. Žene su jako odgovorne što se tiče posla i mogu se njime nositi, samo je stvar dodatnog angažmana i vremena jer ako ga ulože, neće se moći posvetiti obitelji toliko. Ja sebi to uvijek predbacujem. Srećom moja majka nam je puno pomogla - uvijek se morate na nekog moći osloniti jer ste nekada u proizvodnji gotovo 24 sata, pogotovo kad je vrijeme berbe.
A s obzirom na sve žrtve i impresivnu karijeru koju je u cijelosti provela u istoj tvrtki, razloga da bude ponosna na svoje uspjehe je mnogo: - Kad sam počela raditi u Iločkim podrumima nismo imali predikatna vina, tek tada smo ih počeli razvijati i mislim da smo danas upravo po njima prepoznatljivi. Postigli smo svoj maksimum, kako s izbornim, tako i s ledenim berbama. U velikim podrumima puno je teže razviti takvu proizvodnju, no mi smo uspjeli. Ponosna sam i liniju Principovac, seriju s ograničenim brojem butelja za koju su rađena doista posebna vina - govori.
Veliku ulogu je imala i u promjeni percepcije kada je riječ o raznim sortama, od najraširenije bijele sorte graševine, gotovo izgubljenog pinota bijelog pa do rodne frankovke.
- Ilok je tradicionalno vezan uz traminac i ta je sorta doista perjanica ovog područja. S druge strane imamo graševinu koja zauzima više od 70 posto iločkih vinograda i od koje cijeli Ilok zapravo živi, a koju se nikada ne ističe, uvijek se priča samo o onoj kutjevačkoj. Jako se malo s iločkom graševinom ustvari radi. Mi imamo graševinu iz linije Principovac i upravo to suho vino, naša Velika berba, postiglo je jako lijepe rezultate. Zapažena je bila i Vrhunska graševina 2018. i to mi je drago jer nije samo traminac značajan za Ilok! - ističe.
Još su dvije sorte u Iloku za koje je utjecaj Vere Zime bio od presudne važnosti - pinot bijeli i frankovka. Dok je kod pinota bijelog zaslužna za njegov opstanak u vinogradima svog poslodavca, kod frankovke je potaknula promjenu stava o korisnosti velikih prinosa te postigla da se on napokon smanji: - Pinot bijeli je sorta koja daje izuzetno kvalitetna vina, a iznimno sam zadovoljna s bijelim pinotom iz berbe 2020. Ima veliki potencijal i mjesta da se razvija. Nekada je te sorte bilo puno više, ali u jednom trenutku je chardonnay preuzeo, što znači da ga je danas toliko malo da ne bi trebalo biti problema s potražnjom na tržištu. Kada je o crnim sortama riječ, puno je odrađeno u iločkom području. Najraširenija je frankovka koja je jako lijepa sorta, no veliki nedostatak joj je što ima velike grozdove i zna jako roditi. Eh, kad nekome treba objasniti da treba smanjiti prinos grožđa da bi se digla kvaliteta, teško to ljudi prihvate. Vinogradari teže što većim prinosima, dok se pristup vinara s time kosi - nekad nam je bitnije da smo zadovoljni vinom nego količinama. Naš je vlasnik u jednom trenutku presjekao i rekao da se smanje prinosi kod crnih sorti i to se sad radi - ispričala nam je.
Sve bolji rezultati u bačvama pokazuju da je to bio dobar potez, samo treba proći 2 - 3 godine da bi se vinograd vratio u formu, tvrdi Vera Zima, tako da će pravi učinak moći vidjeti tek za koju godinu. - Trenutno imamo vino iz 2020. u barrique bačvicama, a mora odležati najmanje šest mjeseci do godine dana da vidimo što smo dobili, iako za sada ta vina puno obećavaju. Berba 2020. godine je bila izuzetno povoljna za crno grožđe, a osim frankovke i cabernet sauvignon je također dao sjajne rezultate.
A tko zna, možda se vinima iz berbe 2020. osmjehne i koja medalja. Dok medalje mnogo znače u inozemstvu, kod nas malo sporije dobivaju na važnosti: - Drago mi je što sve više ljudi šalje svoja vina na natjecanja jer smatram da smo kao država malo prepoznati i nismo dovoljno prisutni na nekim natjecanjima. Usto imamo problem da se u Hrvatskoj te medalje ne cijene dovoljno. Rijetko koji kupac obrati pažnju na tu medaljicu kada vidi bocu vina na policama, dok vani ona znači i povećanje prodaje i povećanje cijene - naglasila je Vera Zima. Što se više sudjeluje na natjecanjima, objašnjava nam, to su veće šanse da hrvatski proizvođači dobiju neku medalju i privuku pažnju kupaca: - Kod nas je još uvijek zapravo mala kupovna moć, ali ljudima ne treba biti žao dati koju kunu više za bocu vina koje je dobilo nagradu. Trebaju biti radoznali! Čovjek bi trebao sebi priuštiti to vino i probati ga da vidi što je to dobilo nagradu.
Svi koje zanima ima li u pripremi još koje dojmljivo vino poput Velike berbe morat će se malo strpjeti jer u Starom podrumu uvijek nešto odležava, no odluka što će i kada izaći na tržište više nije njena: - U timu su trenutno kolegica Ivana Raguž, koja je radila sa mnom posljednjih 15 godina, kao i kolege Marko Marko i Antonela Knezović koji su tu već pet godina. Mladi kolege su obučeni dovoljno i mogu nositi tu proizvodnju, vrijeme je pred njima pa ćemo vidjeti. Nadam se da će Iločki podrumi i raditi dalje na kvaliteti i prodaji svojih vina. Koliko je bitan izvoz, toliko je važna i prodaja na domaćem tržištu, a riječ je o dovoljno etabliranoj firmi da se prepoznaje kvaliteta - za kraj je istaknula.