Kako je na Pagu u fokusu sir, tako se prodaju janjčići od oko pet kilograma, e da bi ovca što prije mlijeko namijenjeno potomstvu počela opet davati za sir. Na drugu otočnu janjetinu treba se čekati do travnja, pa čak i do svibnja jer vlasnicima ovaca nije profitabilno prodavati janje dok ne dosegne dvanaestak kilograma. (Možete ih nagovarati koliko god hoćete da ćete im platiti malo janje po cijeni kao da je već uhvatilo veću kilažu, no oni se ne daju. Tradicija se tu ne krši.)
Složit ćete se, vjerujem, sa mnom i s mnogim drugima da nema bolje od otočne. To je zbog ispaše, nikad obilne, ali s aromatičnim otočnim biljem. Tu je još uvijek i sol koju na tu ispašu nanosi bura, ma koliko pašnjaci bili na visokom ili udaljeni od mora. K tome još jedna jednako važna činjenica: sve su ovce stalno na slobodnom. Otočno ovčarstvo ne poznaje stajski uzgoj, i to mu je zbog mnogih razloga velika prednost. Da odgovorim na postavljeno pitanje - za mene je najbolja creska. Kako je otok spojen s Lošinjem (pravedno bi bilo reći cresko-lošinjska janjetina), tako se na puno toplijem jugu, dakle na Lošinju, ovce počinju janjiti već u prosincu.
Tako je i na južnom dijelu Cresa, dok na sjevernom, brdovitom, tek u proljeće. Ako su niske temperature, oko nule, ovca se neće janjiti bojeći se za buduće potomstvo dok ne zatopli, a to zna biti u ožujku, pa i kasnije. Ta cresko-lošinjska kombinacija klime i prirode ovce poklon je gurmanima. Mlada janjetina s ovih otoka stiže gotovo tijekom pola godine. I ispaša je u najboljem omjeru - trave, koje nema previše, posolica i aromatično bilje. Naravno da se stanovnici drugih spomenutih otoka kao i poklonici njihove janjetine neće složiti sa mnom, ali u tome je dodatna draž blagovanja.
Diskusija ili simpozij uz dobru janjetinu uvijek je dobrodošla. Kako bilo, na jadranskim otocima nema toliko dobrog mjesta blagovanja, k tome s 40-godišnjom tradicijom, kao što je to gostiona Bukaleta u Loznatima. U to se mjestašce poviše grada Cresa hodočasti pečenoj janjetini kao da je riječ o kakvom svetištu. Neki poklonici okusa janjećeg mesa dolaze na otok samo da bi blagovali u Bukaleti. Riječ je o nekoliko puta proširivanoj konobi obitelji Kućica, koji su spravljanje janjetine tijekom godina doveli do savršenstva. Ne znam za što bih se kod njih prije odlučio, za janjeću juhu i janjetinu lešo, pa onda pečenu u krušnoj peći s mladim lukom i krumpirom, kao što je to bilo prije mjesec dana, ili za ovu najnoviju kombinaciju od prošlog tjedna. Počeo sam, kad dobro promislim, nikad kušanim njihovim dropčićem (na Cresu je to “koradela”).
Iznutrice kuhane u gustom toću, izvrsno začinjene, servirane s palentom od grubo mljevenog kukuruznog brašna kuhanog da ostane “vlažna” i podatna. Toliko dobro da mi je bilo žao što sam naručio samo pola porcije podcijenivši vlastite jedačke kapacitete. Ponovno sam naručio po tko zna koji put, a dugo nisam, ono što mi je ovdje najbolje, a rijetko gdje drugdje možete jesti - pohanu janjetinu. U spravljanju tog jela toliko su se izvještili da se može natjecati s bilo kojom od naših najboljih kuhinja, u najboljim restoranima. Toliko slatkoće i zavodničkog teka janjećih odrezaka s pohom koji se natopi svim njezinim sokovima teško se može ikako drugačije opisati nego - savršenstvo. S ovim jelom kao da postoji mala kompeticija između chefa Erika Marelića, koji gospodari kuhinjom, i svih ostalih načina na koje je peku.
Tko će spraviti bolje jelo, spomenuti ili “stari” gazda Bruno Kućica, koji je još uvijek neupitni kralj pečenja janjetine na gradeli, ražnju ili krušnoj peći. To potencijalno natjecanje nije gostima ni bitno jer se ovdje sve temelji na jednostavnoj formuli - tu se dobro jede. Bilo je tako prije dok su gazde bili Bruno i njegova supruga Antica, a tako je i sada kad su vođenje restorana, koji kao da je svaku godinu sve bolji i bolji, preuzeli njihovi sinovi Danijel i Kristijan Kućica.