Recenzija: restoran Vinodol

Još jedna provjera Vinodola potvrdila je da se ovdje s tradicionalnom pripremom ne eksperimentira i čarobira, već je dovode do savršenstva.

Unatoč tome što se uvijek rado vraćamo Vinodolu, a na ovim stranicama već je pohvaljeno njihovo mudro i kontinuirano usavršavanje ponude, odlučili smo se za spontani posjet da vidimo kako dišu ovih jesenskih dana, a iskreno, jednostavno smo se zaželjeli dobre hrane. Primjećujemo da je ovaj poznati donjogradski restoran i sve popularnije mjesto za večernji izlazak. Iako je prostor jedan od najvećih u inače kvadratima deficitarnom centru Zagreba, atmosfera nije nimalo zrakoprazna i menzaška, nego, dapače, vrlo živahna, opuštena i kozmopolitska. Unatoč zavidnoj popunjenosti, uigrani pogon Vinodola besprijekorno je funkcionirao te večeri.

Salata od hobotnice bila je odličan početak. U Vinodolu je ne miješaju s krumpirom, nego poslužuju obilnu količinu idealno skuhane i ohlađene hobotnice u diskretnoj pratnji rajčice i rikule, uz malo luka i limuna sa strane. Na samom je gostu da hobotnicu još začini po želji i dižemo pipke gore za ovo minimalistički savršeno salatno iskustvo. Isto se može reći i za često zloupotrebljavanu kombinaciju zelenih lisnatih salata i prženih kozica. Optimalno posloženi okusi slatkog mesa kozica naglašeni prženjem bili su u dobro posloženom kontrastu s hrskavim i okolnim zelenilom. Glavno jelo skrenulo je u mesni teritorij – dalmatinska pržolica i zapečeni svinjski file s kozjim sirom. Pržolica je stigla na otočiću od blitve u jezercu od uistinu dobrog maslinova ulja. Savršena tehnička obrada i ovdje je došla do izražaja. Blitva je bila meka i podatna, ne i prekuhana, vrištala je od zdravog zelenog okusa. Pržolica je bila lijep komad ramsteka, ispečen medium rare, zahvaljujući brzoj intervenciji agilnog Vinodolova chefa konzultanta Marija Čepeka.

Medaljoni svinjskog filea topili su se u ustima kao oblačci, a ugodno slankasti kozji sir odlično je nadopunio njihovu nježnost. Pikantan pire od graška bio je zgodno osvježenje. Otkad je Čepek umiješao svoje prste u Vinodolovu kuhinju, deserti su najkreativniji dio njihova inače dosta tradicionalnog jelovnika. Štrudla od šljiva, cheesecake s borovnicama i čokoladna torta s džemom od marelica bili su standardno ukusni, ali zvijezda večeri bio je parfe od lješnjaka. Svilenkasta krema lagano je klizila u već dobrano napunjene želuce bez ikakvog problema. Parfe je bio demonstracija moći okusa čistog lješnjaka, čije su se mrvice fino osjetile pod zubima, a slatkoća šećera i vrhnja bila je u drugom planu.

I inače opsežna i dobro posložena vinska lista za vrijeme Tjedna restorana dodatno je proširena ponudom na čaše pa se šarati moglo cijelom Hrvatskom, od pristojnih, do onih manje simpatičnih cijena. Uspjeh Vinodola zasniva se na onom što svi uspješni restorani s dugogodišnjim iskustvom znaju. S tradicionalnom pripremom se ne eksperimentira i čarobira, nego se ona dovodi do savršenstva i elegantno prezentira u vrhunskoj atmosferi. Upravo zato ostat će jedan od rijetkih zagrebačkih restorana gdje se za odličan omjer cijene i kvalitete, s uslugom na vrlo visokoj razini, može dostojno kulinarski proputovati Lijepom našom, uz izbor koji bi zadovoljio i Branka Uvodića.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
13. listopad 2022 14:33