U najstrožem centru Splita, atraktivnog interijera koji podsjeća na katalonske tapaserije s o strop obješenim pršutima i šarenim keramičkim pločicama, ovaj lokal ima i svoju dozu funkyja. Najviše je to vidljivo u različitim citatima po zidovima. Jedna od duhovitijih je parafraza izreke vječnog holivudskog pijanca W.C. Fieldsa: “I cook with wine, sometimes I even add it to the food” (“Kuham s vinom, ponekad ga čak i dodam u hranu”).
U Bokeriji sam ručao više puta, a sada sam se prvi put odlučio i za večeru. Dobro pamtim iz ranijih posjeta zgodne bruschette s gorgonzolom, orasima i medom, kao i solidni rižot od goveđeg repa (daleke interpretacije skradinskog rižota). Bura me propuhala, pa sam na jelovniku radosno otkrio pileću juhu. Jelo koje rijetko naručujem u restoranima, ali često objedujem u kućnoj radinosti. Došla je na stol vruća, puna mesa, mrkvice i, nažalost, sa samo dvije okruglice od griza. Juha je odlično mirisala, a meso i mrkva bili su pravilno skuhani.
Okruglice su bile skoro poput bakinih. Okusom, ali nikako brojnošću. Nije mi se više jelo meso za kasnu večeru, pa sam odlučio probati dvije pašte. U njoke s pestom od pistacija i stracciatellom te je srijede kuharu pobjeglo previše soli, pa su čak i meni, koji volim slano, bili gotovo nejestivi. Srećom, stvar su popravili rezanci s brudetom od sušenog bakalara.
Jak miris bakalara mogao se osjetiti prije nego što ga je konobar spustio pred mene, što je obećavalo. Domaće crne tagliatelle bile su skuhane dobrano pod zub i trebalo ih je čvrsto žvakati, što je odgovaralo teksturi listića suhog bakalara. Šug je bio fino začinjen i aromatičan, a cijela porcija bila je muški velika. Fatalna privlačnost između Splićana i bakalara dobro je poznata, a ja bih to jelo volio imati na raspolaganju i na kontinentu.
Prezentacijski bi obični rezanci vjerojatno bolje funkcionirali od obojenih. Cheesecake s lavandom u čaši sam odabrao između nekoliko deserata koje vam ovdje donesu pokazati za stol. Lavanda se lijepo osjetila i to je bio najbolji dio prosječne slastice. Vinska karta sadrži osamdesetak pjenušaca, bijelih, rozih i crvenih vina i teško joj se može prigovoriti, pri čemu su vina na čaše markirana zvjezdicom.
Malvazija Montiron vodnjanske Medee koju sam naručio nije bila potpuni pogodak, samo zato što je snažni brudet zahtijevao ipak vino jačeg tijela. Vrlo ugodan i okretan konobar zaslužio je svoju napojnicu, dok hipsterski odjeveno osoblje daje servisu dodatan šarm. Urbani gastronomski đir, koji se ozbiljnije nametnuo upravo otvaranjem Bokerije, danas cvjeta u Splitu, a vrlo pozitivno ga na društvenim mrežama komentiraju i brojni znalci i neznani junaci koji su posjetili grad pod Marjanom.