StoryEditor
DOBRI RESTORANI 2020.

RECENZIJA RESTORANA: "Kuharici kapa dolje, jer je morala biti vraški spretna da joj okusi šufiganog krumpira budu tako dobri!"

Ovo je do devedesetih bila najpouzdanija zagrebačka adresa za uživanje u dobroj svježoj ribi. Na odličnom mjestu, na uglu Tesline i Preradovićeve, s uigranom konobarskom i kuharskom ekipom, tu si uvijek kročio u sigurnu oazu svježih morskih divota.
 Neja Markičević / HANZA MEDIA

Restaurant Korčula
Ulica Nikole Tesle 17
10 000 Zagreb
01/4811-331

Lokal s prostorom uz ulaz u razizemlju i tada puno popularniji prostor u podrumu bili su uređeni po uvriježenoj konvenciji ribljih restorana. Sve što je podsjećalo na more, brodove i ribarenje bilo je obješeno o zidove “glumeći” uzmorsku konobu. Taj pomalo prašnjav ambijent na granici ribarskog muzeja nije bio nimalo odbojan, dapače mi koji smo tu često zalazili nismo ga puno ni abadavali, jer su nam u mislima i prije nego što smo sjeli za stol bili fini riblji bokuni, raci i školjke. Početkom devedesetih Korčula postaje dio imperija ugostiteljske obitelji Boban.

Zagreb, 301219.
Riblji restoran Korcula u Ulici Nikole Tesle.
Foto: Neja Markicevic / CROPIX
Neja Markičević / HANZA MEDIA
 

Ništa se bitno nije promijenilo, no cijela ideja oko ovog restorana kao da je malo ciknula. Osjetili su to i vlasnici pa su prije osam godina bitno promijenili uređenje. Korčula je zadržala samo pokoji ribarski ili brodski artefakt, više kao ukras na prozorskoj dasci, sve ostalo je nekadašnji smeđi ton promijenilo u svijetli, u kombinaciji bijelog i svijetlo plavog. Vrlo uspješna transformacija s vrlo decentnim akcentima u modernije. Ovo preuređenje odjednom je gornji prostor promoviralo u važniji dok je podrumski ostao pomalo u zapećku. Modernizirali su i kuhinju, više u načinu serviranja nego u promjeni jelovnika. Korčula je na sreću ostala “riblji restoran”, jedino su nadodali nešto više jela s mesom, za one koje dolaze u društvu riboljubaca, a nisu njihovi istomišljenici.

Zagreb, 301219.
Riblji restoran Korcula u Ulici Nikole Tesle.
Foto: Neja Markicevic / CROPIX
Neja Markičević / HANZA MEDIA
 

Iako sam kroz prozore kroz koje se s ulice mogu vidjeti sva zbivanja u gornjem dijelu restorana pratio Korčulinu promjenu, sada sam prvi put u nju zašao otkad je preuređena. Bilo mi je dobro, a dobar dojam podosta mogu zahvaliti jako ugodnom i profesionalnom konobaru, Dalmatincu koji i logički pripada restoranu i naglaskom, tako da mi je i konverzacija na meko “l” i tvrdo “r” odmah bila draža. Diskutirali smo i o ulju koji njegovi doma u Vinišću rade na “starinski” način, toćajući masline u moru dok ih sve ne oberu, uspoređujući sasvim dobro, nešto gorče ponuđeno na stolu s njegovim “domaćim”. Kako mi se činio pouzdanim, savjetovao sam se s njim i o jelovniku i učas smo se dogovorili za dva “zimska” klasika.

Zagreb, 301219.
Riblji restoran Korcula u Ulici Nikole Tesle.
Foto: Neja Markicevic / CROPIX
Neja Markičević / HANZA MEDIA
 

Bakalar koji je rekao da kuhaju “jušno” i lignje koje su ulovljene u zadarskim vodama na padelu. Bakalar je bio iznenađujuće dobar. S njim se jako dobro slagalo spomenuto maslinovo ulje kojim sam ga dodatno prelio. Nije baš bio “Ragno”, ali kako je imao pomalo i slatkast okus bez imalo lošeg vonja u nas uobičajenih bakalarovki, očito je bio bolje kvalitete. Krumpir u njemu bio je na granici raskuhanog, tako da je dio njegova škroba završio u jako dobrom polurijetkom toću. Kako volim bakalar, pa ga jedem gdje god ga nude, a u ovo doba godine on je neizostavan na restoranskim jelovnicima (laćaju ga se i oni koji pojma nemaju kako ga skuhati), ovaj je jedan od boljih. Lignje na padelu naoko su bile jako dobre, efektno servirane u tavi. Ploške krumpira bile su izvanredna teka, malo nadopunjene okusnim atrakcijama uz pokoju kaparu i crnu maslinu. No, lignje ne da nisu vidjele zadarske vode, nego ni bilo koje more s obje strane Otranta.

 

Spužvaste teksture, bez nekog izraženijeg okusa, blijede meni koji ih i sam lovim i imam ih jako rado, izgledale su oceanske. Kad sam to priopćio konobaru, očitom znalcu i u lignjama, rekao je da su mu u kuhinji rekli da su “domaće”, ali je i sam izrazio sumnju u njihovo porijeklo: već su i po boji - bez imalo one karakteristične “naše” crvenkaste - bile totalna suprotnost. Molio sam ga da u kuhinji izvrši još jednu provjeru. Tako je i postupio i rekao mi da je kuharici ponestalo “naših” i da je posegnula za francuskim! Očito ne onim iz mediteranskog dijela koje su nalik našima, već iz voda Atlantskog oceana.

 

Sve je to legitimno i stanovnici mora mogu biti odasvud kao što je to svuda u svijetu, jedino moraš točno znati otkud je što i pristati na ponuđeno ili ne. Osobno bih naručio nešto drugo da sam znao da nisu jadranske. No, kuharici kapa dolje, jer je morala biti vraški spretna dovijajući se raznim temeljcima da joj okusi šufiganog krumpira budu tako dobri, a iz ove je lignje bez šušta i gušta mogla jako malo toga izvući.

KATEGORIJA RESTORANA: Tradicionalni restoran

HRANA: 8/10

USLUGA: 8/10

AMBIJENT: 8/10

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
17. lipanj 2020 16:48