RECENZIJA RESTORANA: Razočaravajuć ajngemahtec(s), ali iznenađujuće dobri goveđi obrazi u Louieu!

Zagreb su dobrano preplavili bistroi koji bi trebali biti neka novija varijanta tradicionalnih gablec-zalogajnica. Da je tako, bilo bi odlično, ali nije. Pod onim što dominira u ovakvim hranilištima kombinacija je street i fast fooda, fuzije, pa čak i omekšanog fine dininga s obaveznom uvoznom odležanom govedinom.

Kombinacija jeftinijih jela i onih vrlo skupih kakva se mogu naručiti i na prestižnim restoranskim adresama. Sve naizgled proizlazi iz ideje prilagođavanja manjoj kupovnoj moći građana, trendu da se za jedan obrok ne jede puno i zasitno, što treba pohvaliti, a s druge strane pod istom egidom nude vrlo skupe i često pretenciozne tanjure.

Uniformiranje

Gotovo pa da su se dogovorili da uniformiraju uređenje svojih prostora jer nalikuju jedan drugome. Po zidovima obješene starudije, pokoji zid obojen u mat-crno, drveni stolovi plus barem jedna, uglavnom konceptualna instalacija, obavezna ploča ispisana kredom... Takav je i Louie (vjerujem u značenju imena Lujo) koji zadovoljava sve nabrojeno. Stolci su im neudobni i preuski, a stolovi previsoki. Kako k tome sve serviraju iz dubokih tanjura jako visokog ruba, blagovanje je sve prije nego ugoda, a laktove moraš podići do ramena ne bi li došao do hrane u dubini tanjura. U “L” spojenim prostorijama stolovi su naširoko razmaknuti, što je sigurno plus u općem dojmu ugođaja, a glazbu bi ipak mogli malo stišati.

A kako sam jeo? Ajngemahtes (oni ga pišu s “c” kako se uvijek govorilo na zagrebačkoj periferiji, ali nikad u gradu gdje je “sve u jedan (lonac)” agramerizirano sa “s” na kraju), ta baš jedna od najboljih juha našeg kontinenta, nikakva im je. Prekuhano povrće loše kvalitete s natruhama toliko iskuhanih komadića piletine da su nalik triješću, a još sve neugodno kiselkasto.

Neuspio početak

Svaka domaćica iz susjedstva skuhala bi bolji, pa bi bilo uputno njih zamoliti da je dođu skuhati. Nakon ovog neuspjelog početka jeo sam odlično pečena teleća jetrica u prekiselom gustom umaku sa suhim smokvama, koji se nikako nije dobro slagao s gnudima punjenima kiselkastom skutom.

Jako čudna kombinacija dviju kiselina koja bi možda mogla funkcionirati da se chef potrudi oko ideje umaka ili, još bolje, da zaboravi na njega. Goveđi obraz, koji sam naručio za kraj, bio je najbolje što sam ovdje jeo. Upravo nevjerojatno, za razliku od ajngemahtesa, sasvim se približio načinu na koji bi ga priredile domaćice u kvartu, dakle jako po domaću.

Copy-Paste

Za pohvalu, ali za koji su se onda stil kuhanja ovdje odlučili? Od svega pomalo? Ne vjerujem da će na takav način uspjeti, a možda im to nije ni bitno. Po goveđem obrazu najbolje im idu domaća jela, pa kad bi izbacili u nazivima tagliatelle, gnude, crapinette, black angus i brasato, pa cijeli jelovnik malo više podomaćili, vjerujem da bi bili puno uspješniji nego s ovom copy-paste listom.

Možda ne zvuči tako otmjeno za našu neobrazovanu sredinu, no dobra hrana sve jednako privlači. Uz najbolju volju ne mogu pronaći niti jedan razlog zašto bih tu opet jeo dok mi netko ne dojavi da su pronašli neko vlastito, originalnije uporište.

Odabir vina

13 butelja bijelih i 13 butelja crvenih vina (Hrvatska i svijet) 120 do 770; 1 butelja rosea (Dalmacija) 200; 1 etiketa desertnog vina (Zagorje) 170; 2 etikete šampanjca 340 i 450; 1 etiketa pjenušca (Italija) 170; 6 butelja rastaču na čaše.

Cijene

Ajngemahtes 28 kn; gnudi od skute s telećom jetricom i smokvama 77; brasato od goveđih obraza i kuhano korjenasto povrće 95 kuna.