Rijetko je koji restoran na tako dobru glasu u hrvatskom ugostiteljstvu kao ovaj pokraj Schlosserovih stuba na Šalati. Za njega znaju i oni koji u njemu nikad nisu bili. U ovom jako beričetnom slučaju padaju u vodu sve procjene i usporedbe o tome koji restoran je najbolji jer se Kod Pere jede uvijek isto i uvijek u samosvjesnom stilu kuhinje koja je najlakše nazvati domaćom. Ona to stvarno jest.
Ovdje se jede kao što se nekad jelo u mnogobrojnim obiteljima gdje je baka uz pomoć još nekog od familije kuhala i nakuhavala od ranog jutra u iskonskoj želji da svi budu siti i sretni nakon obroka.
U svojem pedesetogodišnjem (stvarno bitnog postignuća u domaćim (ne)prilikama) trajanju osim vrlo uspjelog decentnog preuređenja prije koju godinu u teku se jela apsolutno ništa nije promijenilo. Perina kuhinja je nekad premasna, prekuhana, rijetko poštuje promjenu godišnjih doba, ali to joj ništa ne smeta jer se u dugovječnosti izborila za sasvim svoj okus i stil. Bilo što da ovdje pojedete osjećat ćete se sretni, a to je sasvim posebno kulinarsko postignuće, do kojeg rijetko stižu i razvikani restorani.
Kod Pere sam stalni gost. Zašto? Ovdje se vrlo često mogu pojesti i neka jako fina pomalo zaboravljena jela koja drugdje ne mogu. Nakon objeda uvijek sam sit. Ovaj elementarni razlog hranjenja često nakon blagovanja u jako razglašenim restoranima jednostavno nije ispunjen. Nije li vam se dogodilo da nakon pet sljedova u kakvom “finom” restoranu pomislite na hamburger? Meni jest, i to često. Ovdje vam se to ne može dogoditi jer su pjatance tu i preobilne. Cijene jela vrlo su prihvatljive, pa i zbog toga, ali iz ovog restorana izlazite dobre volje najviše zato što ste fino jeli. S društvom ovdje jedem svakog četvrtka.
Evo što je nas pet jelo prije tri dana. Za početak goveđa juha. Kako se Kod Pere i kuhana govedina može svakodnevno naručiti kao jedno od jela, juha je stvarno goveđa (stalni gosti, pitaju li, mogu strugati i moždinu iz kostiju). Serviraju je s komadićima mesa rezanog na kockice i domaćim rezancima. Ova je juha za mene najbolja od svih našihrestorana.
Potom smo jeli kuhane bunceke i krvavice s dinstanim kiselim zeljem i restanim krumpirom. Buncek je kuhanjem potpuno omekšao pa je samo klizio niz nepce, a Perine krvavice koje sami rade jednom tjedno još su jedno od izvaserijskih kuharskih postignuća. I zelje je njihovo. Kisele ga već na izmaku ljeta.
Preduvjet dobre kuhinje su kvalitetne namirnice. Na to se ovdje jako pazi i većina toga stiže od malih i pouzdanih proizvođača. Bečki koji su slijedili kao treća pjatanca upravo su zato toliko dobri jer teletina od koje je peku ima toliko fini tek da te stvarno razgali. Slonovske uši na šniclu same se po sebi podrazumijevaju jer je kuharica velika meštra zanata.
Za pomalo i raspojasani kraj ovog dugosatnog objeda jeli smo palačinke u vajnšatou. Uvijek fine, ovaj put su bile za mene još zericu bolje jer je bjelanjak s vinom bio malo jače tučen pa skoro da je nalikovao šlagu. U pohvalu ovoj jednostavnoj, a slasnoj kuhinji ne treba mnogo dodatnih riječi. Ipak, moram podsjetiti na još jednu konstantu, po čemu je ovaj restoran na posebnu glasu - Perin bakalar petkom.
Zašto je ovaj restoran posebniji od drugih? Ovaj restoran oduvijek je bio važno mjesto društvenog okupljanja. Pero Miladin koji je, jer nažalost preminuo prije godinu dana imao je onu rtijetku sposobnost da okuplja ljude, a njegova supruga Marica koja još uvijek budno pazi nad kuhinjom da to vrlo šaroliko društvo viđenijih jako fino hrani. Ovdje su redoviti gosti bili književnici Antun Šoljan i Marijan Matković, redatelj Vlado Habunek, sveučilišni profesor, znamenti anglist i šekspirolog Josip Torbarina, slikar Edo Murtić sa cijelom svojom obitelji, dirigent Lovro Matačić, operni velikani Ruža Pospiš Baldani i Vladimir Ruždjak, najpoznatija televizijska lica, advokati i liječnici i naravno mnogobrojni glumici da spomenemo poimence samo neke. Cijela plejada političara i intelaktualaca «proljećara» pred '71., a pogotovo poslije okupljala se u ovom lokalu, uključujući Savku Dapčević Kučar i Miku Tripala. Tada je gazda vjerojatno zadobio nadimak «Pero ustaša», koji nije se teško domisliti sasvim sigurno širila policija. Posebna niša gostiju bili su mnogobrojni studenti iz Dubrovnika i Konavala od kud je Pero rodom. Ovdje su redovito dolazili svi gosujući umjetnici u Zagrebu, pogovoto oni iz Dalmacije i Beograda. Što se tiče sastava gostiju odnosno društvene strukture ovdje se do danas ništa nije promijenilo. To je ono što ovom restoranu daje posebnu draž. |
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....