U civilu - bez signature kimona, bez marame na glavi i s naočalama na nosu Maki izgleda kao djevojčica. Nikada joj ne biste dali 42. Tek ponešto oprezna na početku razgovora, silno se oraspoloži kad krene pričati o kvaliteti namirnica koje je kušala na zagrebačkim tržnicama. Ne skriva da je to razlog zbog kojeg je odlučila ostati.
“Oh my Gooood! Domaći orah!”
Maki je divno ekspresivna i živopisna. Miješa engleski i hrvatske fraze, sve popraćeno dramatičnom japanskom mimikom. Cijelo njezino tijelo emanira oduševljenje. Otprilike 98 posto oraha u Japanu uvoz je iz Amerike. Okus je jednostavno neusporediv.
Kako se Maki uopće našla u Zagrebu? Maki je završila socijalni rad, ali je još na praksi shvatila da to nije posao za nju.
“Taj bi mi posao bilo emotivno vrlo teško raditi jer sve shvaćam osobno, i ne mogu odvojiti poslovno od privatnog.”
Zbog toga se odlučila zaposliti kao turistički vodič. Tri godine putovala je po cijelom svijetu, a prvi put se skrasila u Kambodži gdje je radila u dostavi lunch boxova. Negdje u to vrijeme njezin se otac ozbiljno razbolio, a i ona sama patila je od jakih glavobolja. “Mogla sam to izdržati, raditi po cijele dane jer sam bila mlada, ali moje je stanje osciliralo, imala sam naglašene uspone i padove… Pokušavajući razumjeti vezu između tijela i uma, zainteresirala se za makrobiotiku. Nakratko se vratila u Japan, u Nagano prefekturu, i u gradu Matsumotu počela volontirati u jednom restoranu. Radila je što god je trebalo.
“Restoran je bio ‘very old school’. Imali su tradicionalnu peć na drva, kao vi u Slavoniji. I na njoj se kuhala integralna riža. Master me ništa nije učila. Samo sam čistila i gledala - very japanese style. Tako sam učila - gledajući. Trenutak kada me master pozvala u kuhinju bio je vrlo poseban. Kuhinja je bila to sveto, nedodirljivo mjesto.”
Nakon što je tata umro Maki se vratila u Kambodžu. Živjela je tada s dečkom Francuzom koji nije želio jesti nikakvu normalnu hranu (“proper food”) - samo kruh, pekmez, sir i mlijeko. To se pokazalo presudnim za njezin daljnji put. Maki je počela kuhati za prijatelje, da bi imala s kime jesti. Onda su joj prijatelji počeli govoriti da će joj platiti da im kuha. Pa je krenula s makrobiotskom dostavom. Još je tri godine provela u Kambodži, ali se umorila od stalnih vrućina. Vratila se u Japan i još dvije godine provela u restoranu kod master koja bi je tek povremeno pustila u kuhinju. Ali puno je tamo naučila - o značenju iza hrane, o ljubavi i trudu koju ulažeš u pripremu… O transferu energije koji se dešava prilikom pripreme i posluživanja hrane. Prisjeća se jedne epizode.
“Master je radila krokete, vrlo jednostavne. Pitala sam je mogu li i ja pokušati. Ona je rekla: možeš, ali svi moraju biti isti kao moji. Naravno, nisam uspjela, nisu svi bili iste veličine. Ok, I go clean”, smije se svojem školovanju.
Kasnije je tamo naučila osnove. Sjeckati povrće. I pripremati mochi na tradicionalan način. Tamo su to radili od integralne riže, što je mnogo teže.
“Mochitsuki ili mochi pounding je dugotrajan proces, samo namakanje traje dva dana. Proces je fizički vrlo zahtjevan, riža se tuče posebnim alatkama. Mochi pounding radi se za svečane prilike kao ritual povezivanja ljudi - za Novu godinu, za vjenčanja. Riža je vrlo važna u Japanu i svi šinto događaji vezani su uz rižu - ona je na neki način sveta.”
Gdje nabavlja rižu?
“Iz Pekinške patke. Ponekad iz Beča. Ali Bio&Bio i Garden također imaju odličnu ponudu.”
“Kada sam tek stigla u Hrvatsku, bila sam jako začuđena. Autobusni kolodvor ne izgleda baš moderno. A bio-dućani su na svakom koraku. What is this? Bila sam zbunjena. Gdje je tu ravnoteža?”
Makine crtice o njezinom doživljaju Hrvatske kao zemlje velikih ekstrema vrlo su živopisne. Maki trendira kendo, japansko mačevanje.
“Ponekad ljudi dođu na trening i ne znaju se sami rastegnuti. A s druge strane - imaš u Hrvatskoj ljudi koji u sportu postižu neopisivo visoke rezultate. To mi je vrlo zanimljivo, te oscilacije. U Japanu, kao da se obrazovanjem ljude učini nekako prosječnim, podjednakim. Ovdje su oscilacije nevjerojatne.”
Nakon Kambodže i višegodišnjeg učenja u Japanu Maki je odlučila posjetiti Europu. Dobro poznaje cijelu regiju.
”Hrvatska je nešto posebno, unique. Slovenija i Austrija, to je već prava Europa. Srbija, Bosna, Crna Gora - to je Balkan. Ali Hrvatska, to je nešto potpuno drugo - jedinstven miks Europe i Balkana.”
“U Slavoniji sam se osjećala kao kod kuće. Krajolik izgleda kao Hokkaido. Poslala sam fotografije prijateljici - pitala me, ma gdje si ti to? Jesi li se vratila u Japan? I ljudi u Zagrebu zapravo su dosta slični Japancima. To je slična distanca.
Ovdje se osjećam vrlo ugodno, vrlo sigurno. Kada me mama ovdje posjetila, rekla je: sad znam zašto si tu. Nikada nije htjela doći u Kambodžu.”
Kod prijateljice u Slavoniji bila je i na kolinju. Premda je vegetarijanka, fascinirana je tom tradicijom i čuvanjem znanja.
“Mislim da jako malo mladih ljudi u Japanu zna kako se točno prave kobasice. Kod nas je sve već zapakirano u supermarketu. Obrađeno, filetirano, u plastici. Japan se prilično amerikanizirao. Nekad smo bili zemlja riže. A onda su nam, još kad sam ja bila dijete, uveli dva puta tjedno kruh i mlijeko u školsku prehranu.
Odgajani smo army style - moraš što ti kažu. Mlijeko s rižom?!? OMG!” Maki govori o nametnutim prehrambenim navikama zapadnjaka potpuno šokirano.
Zapravo je trebala otići iz Japana da bi postala svjesna koliko ostatak svijeta cijeni japansku tradiciju i naslijeđe predaka. “I možda baš zbog toga mogu vama pomoći otvoriti oči - da vidite koliko je vaša zemlja prekrasna i koliko su vaše namirnice od malih proizvođača nevjerojatne.”
Maki je nekada radila u kultnom zagrebačkom Gyoza Sake baru u Boškovićevoj gdje ju je vlasnik, Antonio Jerković, upoznao s Tvrtkom Šakotom. Šakotu danas zove svojim mentorom.
“Imam toliko puno podrške, svi su toliko ljubazni.” Trener i ekipa s kenda, koju zove kendo people, druga su važna karika podrške - ne bi sve ovo mogla da nema njih. (Maki se s ekipom upravo pripremala na odlazak na europsko prvenstvo u kendu. Ona je jedina Japanka u ekipi.) Antonio ju je svojedobno vodio u Metković na jegulje. Nisu željeli jegulju na onaj najpoznatiji način - na brudet. Nego samo na grilu.
Lice joj se ozari: “Amaziiiing! OMG! So goood! Jegulja sa žara. Mislila sam samo - daj mi još rižu i soja sos! (smije se) Neretva je vrlo zanimljivo mjesto. I raštika! Jako volim i raštiku.”
Ističući kolinje, jegulju, raštiku i domaći orah, jasno je koliko nas Maki vidi drugačije nego što mi sebe vidimo. “Hrvati mogu sjediti na kavi cijeli dan. A onda, kada treba partijati - imaju tooooliko puno energije!”, čudi se Maki. Ona nakon jutarnje nabave kreće s pripremom - danas je na redu umak za yakitori BBQ, priprema nadjeva za mochije i dashi. Upravo čeka majstora koji treba doći instalirati filtere za vodu. “Zagreb ima jako tvrdu vodu, a meka je voda vrlo važna za dashi. S tvrdom vodom dashi ima drugu boju i potpuno drugačiji okus.”
Pijemo čaj, donosi na stol dva mochija - okus bananko i okus mango. Pitam je što ona jede kad ne radi. Gotovo se iznenadi što sam to uopće pitala.
“Ja jedem jako malo. Uglavnom ono što ostane iz restorana. Vegetarijanka sam. Meso jedem samo ako ga moja mama skuha. Inače jedem samo povrće i rižu.”
Na kraju našeg razgovora Maki se prvo nakloni po japanski, ali odmah nakon toga uslijedi i srdačan zagrljaj. Pink Pig Cuisine na ovoj adresi u kolovozu će proslaviti dvije godine, ali Maki je već dugo daleko od kuće. Na neki način, ona je hrabro v
Iskustvo koje zamućuje granicu između privatnog i javnog, doživljaj hrane kao istinskog iskustva dijeljenja, neposrednog kontakta, bez profesionalnog tvrdog kanona kao bafera… Kao da vas je na večeru pozvao vaš japanski prijatelj, što čini ovo mjesto privilegijom prvog reda. Još jučer, mirno smo mogli reći kako većinu obroka na ovom svijetu još uvijek kuhaju mame, a ne profesionalci. Ali i taj svijet mama ubrzano nestaje pred navalom gotovih obroka i hrane iz dostave. Time je Makin način teži, sporiji, mekši, kompliciraniji i, smije li se to reći - ženski način, ujedno i priznanje starom i pohvala novom. Najbolja hrvatska namirnica obrađena tehnikama njezine domovine. Transkulturno iskustvo bez premca.
Ne propustite! Novo kolekcionarsko izdanje magazina Dobra hrana na 204 stranice već je u prodaji. Ovo je jedna od priča iz novog broja, a u njemu vas čeka još dobrih preporuka, savjeta, recepata i reportaža.
DAR SVIM ČITATELJIMA! Samo uz novi broj magazina Dobra hrana dar čitateljima - Kikkoman soja umak i štapići za jelo!
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....