StoryEditor
APETIT CITY

Restoran u koji su prije desetljeća počeli dolaziti štovatelji dobrih tanjura opet je otvorio svoja vrata!

Apetit City
 Marko Miščević/Cropix

Potiho, pomalo sramežljivo, nakon stanke zbog pandemije, ali i razornog potresa jer na kuhinjski krov restorana pao je zid susjedne zgrade s dimnjacima i uništio sve što se dalo uništiti, od ventilacije do skupih strojeva i sprava, pa je trebalo sve popraviti i zamijeniti s novim, svoja vrata otvorio je i restoran Apetit City Restaurant & Bar u zagrebačkoj Masarykovoj ulici 18, točnije u Obrtničkom prolazu. Jasno nam je da se zbog pandemije koja još nije završena mora pridržavati propisanih pravila, ali, možda je to otvorenje stvarno bilo malo i preskromno, odnosno doslovce pretiho. Nitko nije očekivao velike proslave, jer one su sada nemoguće, ali barem… Naime, doznali smo, ove godine navršava se deset godina od otvorenja restorana. Deset godina kontinuiranog rada, deset godina nastojanja zadovoljiti svakog gosta i steći mnoge vjerne posjetitelje, što se sada pokazalo itekako korisnim, odnosno, vjerni gosti koji su se počeli vraćati u ovaj i još samo neke restorane koji bilježe višegodišnju tradiciju postojanja jedina su nada, kako svi volimo sada koristiti izraz “za preživljavanje”.

image
Apetit City
Marko Miščević/Cropix

DESETI ROĐENDAN

Restoran je prije jednog desetljeća otvorila Sanja Gregorius i zahvaljujući njenom poznavanju kuharskih tehnika, vođenju restorana i snalaženju u gastronomskoj sceni (njena obitelj posjeduje u Beču restoran Kornati), ovo je mjesto vrlo brzo postalo poznato u gradu kao urbani prostor gdje se može naručiti odlična hrana, na moderno posloženim tanjurima, ali bez pretenzija da kuhinja postane fine dinning. Dapače, većina je gostiju upravo i postala vjerna restoranu zbog njihovih “klasičara”, jela zbog kojih se dolazilo i zbog kojih se dan danas dolazi. Da se ovdje dobro jede, potvrđuju i poznate crvene kvadratne ploče s bijelim slovima na ulazu u restoran, odnosno Michelinove preporuke koje stižu kontinuirano, od 2017. godine, a restoran je tri puta za redom u ocjenjivanju poznatog gastronomskog vodiča Gault&Millau dobio dvije toke! Stoga, ako želite probati primjerice, po zanatu spravljenu juhu od rajčice, na pravom ste mjestu.

image
Apetit City
Marko Miščević/Cropix

Mi smo se odlučili za hladno predjelo i odabrali još jednog njihovog “klasičara”, a to je tartar od tune na kremi od avokada, malo pokapanog umakom od soje, a poslužen uz još tople kriške preprženog domaćeg kruha. Tartar je bio bez zamjerke, dovoljno začinjen s otvorenim opcijama - ako netko voli slanije ili paprenije još uvijek si može dodati začine, a obilato posipano nasjeckano lišće svježeg korijandera po vrhu, koji je dodan zbog svježine, može se i maknuti, ako nekom ne prija njegov intenzivan, poseban okus. U restoranu postoje dva menija. Jedan stalni, doduše sada u postkoronsko doba smanjen, i dnevni meni. Na prvom su već spomenuti “klasičari” i jela koja se prilikom posjeta, bez obzira radi li se o ručku ili večeri, ne bi smjelo ne probati - rižoto s raguom jadranske sipe, fuži s istarskim tartufima, juneći file sa zelenim paprom i sezonskim voćem i njihov daleko poznati wiener schnitzel - pripravljen točno onako kako to nalaže stari bečki recept.

image
Apetit City
Marko Miščević/Cropix

Tanko istučena teletina (tako da šnicl prekriva cijeli tanjur, kako i treba), obložen je plohom samo od bijelog, sušenog i mljevenog mekog dijela kruha i pržen u tavi (ne u fritezi). Kako smo doznali da jedan dio gostiju već godinama, poput nekog obreda dolazi na njihove poznate teleće jetrice na venecijanski s palentom u koju je umiješan gorgonzola sir, odlučili smo kušati ovog “klasičara” s menija. Palenta je bila odlična, pjenasta i dala nam dobru ideju, kad je doma pripremamo, kako je učiniti još ukusnijom - treba umiješati gorgonzolu. Jer, “sa sirom je sve bolje”, komentirao je kolega, kušajući po zanatu pripravljena mekana jetrica, po našem ukusu s malo premalo umaka.

image
Apetit City
Marko Miščević/Cropix

Naime, bio je toliko fin s palentom, da smo na kraju ostali bez njega. Kao što smo spomenuli, osim stalnog menija, kao što je to bilo i prije zatvaranja zbog pandemije i potresa, postoji dnevni meni za ručak, odnosno meni koji mijenjaju na tjednoj bazi, ovisno o nabavljenim namirnicama, ali i sezoni. Može se birati između dva slijeda, a nas je privukao onaj s kremastom juhom od graška s nana mentom, za glavno jelo u tom meniju nudili su pileći confit s proljetnom salatom i pestom od ružmarina, i na kraju je slijedio desert: souffle od tamne čokolade s vrhnjem od vanilije.

image
Apetit City
Marko Miščević/Cropix

FORMULA ZA OPSTANAK

U restoranu su smanjili i vinsku kartu koja je u doba prije korone bila zavidna, a sada, u neizvjesna vremena se osluškuju želje gostiju, ne samo u ponudi vina, nego i što se tiče usluge uopće, te hrane. Ovdje nastoje udovoljiti svakom posjetitelju. Jer, kako su nam kasnije objasnili, u ovo doba se ne stječu novi gosti, nego treba maziti one stalne, vjerne. Treba ih maksimalno nagraditi što su se uopće odlučili za ručak ili večeru u restoranu. Nagraditi dobrim tanjurima, ispunjavati želje, pa iako to naizgled bile i najbanalnije. Ako ne volite, primjerice, gljive, jednostavno će ih maknuti iz jela. Jer u kuhinji restorana gdje zajednički jela stvaraju vlasnica, Sanja Gregorius i njen sous chef Andrej Prodanić, ne robuju postavljenim normama, pa se jela “u hodu” prilagođavaju željama.

image
Apetit City
Marko Miščević/Cropix

Primjerice, ne volite li pohano, odustat će od wiener schnitzela i ispeći će vam ga “natur”. Možda je to i formula za “opstanak” u ovo doba iz kojeg će se očito “izvući” oni restorani koji nisu jednokratno privlačili publiku bljeskavim otvorenjima, zvučnim imenima (koja su onda brzo nestajala s tih adresa) i velikim reklamama, već oni koji su njegovali i stjecali stalne goste koji im se sada opet vraćaju. I na kraju, treba se nagraditi odličnim desertom pravog majstora slastica, Filipa Matoka koji nas je počastio desertom od kreme od limuna i marakuje s finim sirom od vanilije i kremom od kokosa na vrhu. A, kako se zove… to još pasty chef Matok mora razmisliti jer desert je potpuno nov, smišljen u vrijeme “koronastanke”.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
30. lipanj 2020 07:06