RIESLING: Kako nešto globalno tako vruće u nas istovremeno gubi na popularnosti?

Kada promatramo iz internacionalne perspektive, radi se o jako cijenjenoj sorti. Jedan od vodećih europskih vinskih autoriteta, Jancis Robinson, u svom ampelografskom remek-djelu “Vines, grapes and wines” izdanom 1992. proglasila je riesling najvažnijom bijelom sortom na svijetu i dala mu prednost pred favoriziranim chardonnayom i svim drugim popularnim sortama.

Nekako u isto doba u nas je status rieslinga (rajnskog rizlinga) bio valjda na najnižim granama. Sorta koja je u osamdesetima masovno naselila kontinentalne vinograde u devedesetima je davala obično mlada i prilično kiselkasta vina koja su ubrzano gubila udio od novih ljubimaca tržišta i vinske publike; preporođenih i kiselinama bitno blažih malvazija, zatim zrelih pošipa te graševina nove generacije poput onih iz radionica Enjingija, Zdjelarevića i Krauthakera. Za riesling negativni trend u nas nije posustajao ni u slijedećem desetljeću kada je izgubio lidersku poziciju po zastupljenosti u vinogradima.

Glass of white wine on dark background

Naime, nakon domaćih sorti poput graševine, malvazije, plavca, plavine i nekih drugih, riesling je tada bio najčešća internacionalna sorta. U međuvremenu prema podacima Agencije za plaćanje (APPRRR) iz 2015. prestigli su ga cabernet sauvignon, merlot i chardonnay. Gdje je nastao nesporazum? Kako nešto globalno tako vruće u nas istovremeno gubi na popularnosti? Najprestižniji predikatni riesling iz vinarija Egona Mullera ili J. J.Pruma iz iznimnih godišta postiže na aukcijama astronomske cijene, ravne najfinijoj Burgundiji. Odgovore treba tražiti u kvaliteti i stilu vina. Globalno je riesling podijeljen u dva lica. Jeftini, mladi i komercijalni na jednoj strani te odležani i visoko kvalitetni na drugoj. U nas donekle egzistira drugi stil, dok prvog praktično nema. Glavni motor prodaje ove sorte globalno, koju karakteriziraju prirođeno vrlo visoke kiseline, su pristupačna, svakodnevna vina u kojim proizvođači obično obuzdaju kiselost i pretvore je u sočnu svježinu, te po jako prihvatljivim cijenama daju u promet mlada, mirisna i sočna vina.

Takav tip rieslinga se u nas nikada nije desio, već je tu poziciju zauzela uglavnom graševina. Naši komercijalni rieslinzi su kao mlada vina aromatski diskretni, s naglašenom kiselošću. S druge strane u kategoriji odležanih i profinjenih rieslinga domaći vinari imaju što za reći. Desetak vinara porijeklom iz bregovite Hrvatske pokazalo je nekim svojim primjercima da iz te intrigantne sorte znaju izvući ono najbolje. Međutim, nekoliko etiketa nije dovoljno da se zaokrene trend. Šansa za afirmaciju rieslinga pojavila se nenadano sa sasvim neočekivane strane. Umjesto neke domaće etikete koja bi eventualno povukla trend, kao što je to bio slučaj proteklih desetljeća kod drugih sorti (plavac-Plenković, graševina-Krauthaker, malvazija-Kozlović, pošip-Krajančić), na tržištu se pojavila kolekcija izvanrednih rieslinga iz uvoza.

Bottle of wine, grape and corks on wooden table

Toliko dobrih da bi mogli dramatičnije utjecati na percepciju vinske javnosti i stvoriti novu klimu po pitanju ove sorte. Vina je uveo naš proslavljeni sommelier s internacionalnom reputacijom Željko Bročilović – Carlos, koji je ušao u novu fazu svoje karijere i nakon dugogodišnje restoranske, okrenuo se prema trgovini i promociji vina. Iskusni je sommelier za lansiranje svojeg biznisa odabrao prestižnu grupu njemačkih vinara pretežno iz regije Mosel, ali i nekih drugih dijelova Porajnja – domovine rieslinga. Razina poznavanja vina koju posjeduje i internacionalni kontakti omogućili su mu pristup grupi velikih imena poput Markus Molitor, Heyman-Lowenstein, J.J.Prum, Zilliken, Dr. Burklin Wolf, Knebel i dr. To su vinarije takvog statusa da se za njihova vina obično treba predbilježiti i nije nimalo lako doći do željenih vina i količina.

green grape and white wine in vineyard

Za pristup njihovim rieslinzima se natječu vinski trgovci širom svijeta, zajedno s onima iz najrazvijenijih tržišta poput britanskog ili američkog, a do krajnjeg korisnika najčešće dolaze zaobilaznim putevima preko nekoliko ruku. Činjenica da Hrvatska danas ima direktan uvoz i posljedično primjereno umjerene cijene dokaz je da Željko Bročilović uživa povjerenje i poštovanje kod navedenih vinara. Oni, naime, ne prodaju vino bilo kome, već samo trgovcima za koje vjeruju da će im vina tretirati primjereno i znati vjerodostojno prenijeti njihovu priču do krajnjeg korisnika.