Slavne vinske regije nisu postale takve bez razloga. Proslavila ih je viša prosječna kvaliteta vina u odnosu na vina iz nekih drugih regija. Glavnina tog pozicioniranja, te podjele na slavne i dobre i anonimne i prosječne, koja uglavnom vrijedi i danas, odvijala se ponajviše u prvoj polovici prošlog stoljeća, a tek manji dio u drugoj. Primjerice, Bordeaux je svoj status zaradio dvadesetih u doba kad su vinari počeli po prvi puta puniti svoja vina u boce, a ne ih prodavati u rinfuzi, a Toskana je svoj stekla tek u osamdesetima, kada se Chianti konačno uspio otarasiti nasljeđa grubog kiseliša (jer sjetite se Superhika iz Alan Forda, on je prije puhanja u žrtve prvo potegnuo iz pletene boce Chiantija). Sa slavom i statusom stigla je veća potražnja i cijene su posljedično rasle. Ponekad u takve visine da se čovjek opravdano priupita, zar je to vino zaista toliko bolje od nekog drugog da može koštati nekoliko puta više. Odgovor je naravno – nije.
Najpoznatijim brendovima plaćate jamstvo kvalitete za koju oni svojim imenom garantiraju. U međuvremenu se svijet vina strahovito razvio. Znanje i tehnologija nisu više nedostupna kategorija i danas kad su svakom poduzetniku na raspolaganju enolozi i agronomi konzultanti, kad je literatura udaljena dva klika, a iskustva možete razmjenjivati s globalnom zajednicom, malo tko ima opravdanje za loše vino. Samo oni iznimno lijeni ili iznimno nesretni. Stoga je kvaliteta vina u svim vinorodnim regijama svijeta jako narasla. Međutim, razlike u cijenama, to jest koliko je kupac spreman platiti istu ili sličnu kvalitetu, ostaju iste. Slavni i dalje prodaju skupo, anonimni jeftino. Dio Europe u kojem se nalazi i Hrvatska je upravo takav, globalno anoniman kad je vino u pitanju. Međutim, svjesni smo da imamo ravnopravnu kvalitetu, tisućljetnu tradiciju i neka vrlo autentična vina od vlastitih sorata koja mogu konkurirati baš svima. Potaknut takvim razmišljanjima, Igor Luković, vodeći srpski vinski kritičar, održao je na zadnjem Vinart Grand Tastingu u Zagrebu, radionicu naziva David vs Golijat u kojem je usporedio neka od ponajboljih vina ove regije s onima iz najslavnijih. Naravno, degustacija je bila na slijepo, a rezultati su za prisutne bili ugodno iznenađujući. To je nadmetanje bilo sasvim ravnopravno.
Parovi i rezultati nadmetanja su bili sljedeći:
Sauvignonsko nadmetanje: Loire vs Bregovita Hrvatska i Štajerska
Sauvignon blanc (bijeli) je najvažnija sorta gornjeg toka Loire, jer iako je jako važan i u matičnom Bordeauxu, gdje je najčešće dio blenda sa sémillonom i ponekad muscadelleom, loirske apelacije Sancerre i Pouilly-Fume su te koje su ga proslavile globalno. Kasnije su novosvjetovne regije poput novozelandskog Marlborougha i južnoafričkog Stellenboscha dodatno popularizirale sortu, međutim statusno su loirske apelacije i dalje vodeće. U našoj regiji postoji nekoliko lokalnih sorti koje stilski imaju ista svojstva, svježinu, aromatičnost, mineralnost i specifičnu zelenu herbalnu notu, primjerice grčki assyrtiko, ali se s jednakim uspjehom uzgaja i sauvignon blanc. Za najbolja izdanja te sorte pođite u Bregovitu Hrvatsku i slovensku i austrijsku Štajersku. U goriškim brdima u Sloveniji se također može naći izvrsnih sauvignona, ali oni su stilski sličniji punijim i zrelijim vinima, često u drvu odležanom bordoškom bijelom blendu čijeg je sauvignon neizostavni dio.
Taninska bitka: nebbiolo vs xinomavro
Među sortama koja obiluju taninima najpoznatiji je nebbiolo iz talijanskog Pijemonta i njegovih apelacija Barolo i Barbaresco. Slavni barolo je vino koje stilski trenutno nije u trendu, jer traži duže dozrijevanje i ne nudi jednostavne voćne note. Radi se o jednom od najkompleksnijih vina na svijetu, nježnije, gotovo pinotovske boje, ali za razliku od pinota, s izraženim taninskim stezanjem. U regiji koja obuhvaća Balkan i srednju Europu ne nedostaje sorti s takvim svojstvima, a najpoznatija je vjerojatno grčki xinomavro. Xinomavro je rustikalniji od nebbiola, sa sličnim taninskim stiskom i nešto zrelijim voćem. Može dati božanstvena vina s vrlo dugačkim vijekom trajanja, ali nebbiolo ipak ima finesu više.
Zahtjevni cabernet: bordeaux blend vs lokalni cabernet
Cabernet sauvignon je sorta koja može dati neka od ponajboljih vina svijeta, ali u velikoj većini slučajeva vinarima širom globusa to, bez obzira na ambicije i uložena sredstva, ne uspijeva. Osobito ako u bocu ne dolazi u blendu, već sam. Zbog ekstremne popularnosti uzgaja se doslovno svugdje, međutim, za razliku od rođaka merlota koji se izvrsno prilagođava različitim tlima i klimama, cabernet je izrazito izbirljiv i na svega nekoliko lokacija na svijetu daje kvalitetu ravnu onoj s najboljih položaja matičnog Bordeauxa. U regiji je možda najbolje uvjete pronašao u srpskom Negotinskom vinogorju, na tromeđi Srbije, Rumunjske i Bugarske. Tamo ostvaruje takve rezultate da na slijepim kušanjima poput ovog redovno pobjeđuje ponekad i nekoliko puta skuplje primjerke iz najslavnijih regija.
Zreli i mekani crnjaci: Plavac mali vs Amarone
Radi se o dva vina koja su u čaši vrlo slična, ali njihov put do takvog rezultata je sasvim različit. Plavac notu prezrele višnje, suhe smokve i trešnje dobiva sasvim prirodno i spontano, punim dozrijevanjem na lozi na nekim od najboljih vinogradarskih položaja u Dalmaciji poput Dingača ili Hvarskih plaža. Amarone nije monosortno vino kao plavac, već blend više sorti, corvine, rondinelle i molinare, koje se uzgajaju u regiji Veneto i od kojih se dio nakon berbe prosušuje, sve kako bi se postigla koncentracija, alkohol, dojam zrelosti i gore navedene arome. Amarone je izuzetno popularno vino, međutim, plavcima je blaga prosušenost urođena, ne trebaju se zamarati s nadogradnjom vina u podrumu, pa su stoga u tom razredu zrelih i mekanih crnjaka vodeći igrač.
Snažni crnjaci punog tijela: Australski shiraz vs makedonski syrah
Ubildani crnjaci možda nisu u modi kao prije petnaestak godina, ali još uvijek su od strane tržišta obožavana kategorija. Zbog toga prosječan kupac često poseže za bocom novosvjetovnog shiraza ili merlota, međutim u Makedoniji, ali i u Bugarskoj i Grčkoj postoje sorte koje daju prirodno takva vina, ali također se jako puno uzgajaju i standardne internacionalne sorte poput syraha. Dvoboj dva syraha, australskog i makedonskog je bio vrlo tijesan, ali je iskustvo jedne od najboljih australskih vinarija ipak prevagnulo.
Desertna vina: u slatkoj ligi prvaka igraju samo predikati s plemenitom plijesni
Plemenita plijesan koncentrira bobicu crpeći vodu iz nje, a ostavljajući ugušćeni grožđani šećer i kiseline. Pritom mirisu vina još dodaje specifičnu začinsku notu koja podsjeća na đumbir i sušenu koricu naranče, i kada se to pridoda prirodnim aromama suhe marelice, tipičnim za visoke predikate, dobiva se iznimno slatko i živo vino s neizmjereno slojevitim mirisom i okusom. To su vina za meditaciju, a neka od najboljih na svijetu se rađaju u Panonskoj nizini i njenom obrubu, prije svega u Mađarskoj, a potom i Austriji, Sloveniji i Hrvatskoj. Mađarsko vinogorje Tokaj najuvjerljivije na svijetu interpretira plemenitu plijesan i vina nastala od njome zaraženog grožđa.
Pjenušac vs Champagne: kraljevi i dalje stanuju u Francuskoj, i tako će još dugo ostati
Prohladnije vinske regije imaju najveće šanse konkurirati Champagni, mjestu gdje su moderni pjenušci rođeni. U sjevernijim dijelovima naše regije takvih mjesta ne nedostaje, osobito u Sloveniji, Austriji i Bregovitoj Hrvatskoj. Najbolji vinari tih vinogorja prave impresivne pjenušce sa svim očekivanim svojstvima poput svježine, oštrine i kremoznosti na nepcu, međutim, najviša klasa je i dalje uvjerljivo u francuskoj vinorodnoj regiji Champagne. Solidna utjeha našim asovima s Plešivice i sličnih vinogorja je što su njihova vina također izvrsna, možda ne kao najbolji šampanjci, ali zato kad uspoređujemo isti razred kvalitete, koštaju najmanje dva ili više puta manje.