SOI fusion bar
Ilica 50
10 000 Zagreb
091/9162-101
S nekoliko začina u prahu te s nekoliko bočica umaka koji su vam dostupni u svakoj većoj trgovini i sami ćete doma skuhati sasvim pristojno jelo koje će više ili manje nalikovati na jedno od azijskih. Dakle, ne treba tu velike mudrosti i velike vještine. Kako bilo, nagledali smo se mladaca koji su šegrtovali po postojećim fusion restoranima koji su, čim se otvori neki novi, iskoristili priliku pa odmah avanzirali u chefove.
I još nešto: svi kineski restorani u nas izgubili su bitku s fuzijom. Nijedan se, sa svojim vrlo tradicionalnim jelima, namirnicama koje uglavnom vade iz konzerva i poslovično neurednim kuhinjama, ne može nositi ni s osrednjim fusion bistroima. Ostajući debelo u folkloru, pa još malo prilagođenom ukusu našijenaca, jedna su od najslabijih karika domaćeg ugostiteljstva uopće. Soi, fusion bar u kojem sam jeo neki dan, daleko je ispred njih.
Ujedno se ovaj bistro, na moje veliko iznenađenje jer nisam čuo za njega dok mi jedna od urednica ovog gastronomskog izdavačkog projekta nije ukazala na njegovo postojanje, odmah upisao među moje favorite ovakvog kuharskog stila. Kad sam ušao, još uvijek nisam bio siguran jesam li uopće trebao ovamo doći, pa još i pozvati dva svoja poslovna prijatelja, oba iz kulinarsko-ugostiteljskog biznisa. Jako malen i uzak prostor, gotovo sav u cigli s koje je otucana žbuka, u nekom pomalo “uradi sam” industrijskom dizajnu, nije mi baš ni po čemu ukazivao na to da se ovdje dobro kuha.
S jedne strane šank, a s druge red stolova uza zid s jedva petnaestak mjesta na neudobnim sjedalicama i drvenim klupama. Nekoliko stolova imaju i u hodniku, u pretprostoru koji je izgledom još manje privlačan. K tome, sve je to na kraju dugačkog uskog dvorišta koje po mraku nikako ne odaje superlative koje sam čuo o ovom razgranatom kompleksu Swanky hostela čiji je Soi fusion bar samo manji dio. S ovako nimalo pozitivnim startnim dojmom odmah me udobrovoljilo predjelo. Vrlo dobre gyoze punjene mljevenom svinjetinom, napravljene po svim profesionalnim postulatima.
Za drugo jelo, da se uvjerim točno gdje sam, naručio sam ramen. Na njemu su pali i veliki znalci pa je ta zahtjevna juha pravi ispit za svakog kuhara koji se odvaži kuhati ga, a nije puno takvih. Ovdje rade tonkotsu varijantu (pročitajte o njoj kao što sam i ja) sa svinjskim mljevenim mesom i na bazi dugo kuhanih svinjskih kosti. Jako, jako dobar, gotovo kao najbolji zagrebački u Gyozi. Jedan iz društva umjesto ramena je naručio Karaage piletinu.
Probao sam komadić hrskavih, u dubokom ulju pečenih komadića zabatka, paniranih u rižinu brašnu. S malo ukiseljenog povrća po zdjelici uz ukusnu wasabi majonezu začinjenu korijanderom. Sve me to oduševilo toliko da sam već zaboravio na neugodu prostora i na ponešto preglasnu muziku. Već je ovo bilo sasvim dovoljno da se zasitimo, ali mi smo naručili i “glavna jela”. Jako ljubazna mlađahna konobarica dobro nam je savjetovala da uzmemo od svega po pola porcije. Dvoje nas je naručilo Kung pao, a jedan od nas Dan dan noodles.
Dok je jako dobar Kung pao jako podsjećao na ramen, samo bez temeljca, Dan dan je, pak, imao sve karakteristike bolonjeza. Izvrsno začinjeno sečuanskim paprom, ovo kinesko jelo, kao i sve što smo jeli, mladi su kuhari besprijekorno tehnički izveli. Ovim fuzionistima kapa dolje!
KATEGORIJA RESTORANA: Restoran kreativne urbane kuhinje
HRANA: 9/10
USLUGA: 8/10
AMBIJENT: 7/10