Papa Franjo, čovjek koji je Vatikanu udahnuo duh jednostavnosti i skromnosti, preminuo je u 89. godini, na Uskrsni ponedjeljak - simbolično i tiho, u Kući svete Marte, gdje je odlučio provesti svoj pontifikat. Njegov izbor nije bio samo simboličan, bio je odraz čovjeka koji je vjerovao da su skromnost i pristupačnost važniji od titula, pa čak i od protokola. Ta ista filozofija ogledala se i na njegovom tanjuru.
Hrana u njegovom životu nikad nije bila pitanje luksuza - bila je nostalgija, radost i onaj topli trenutak svakodnevice. Kad bi govorio o stvarima koje ga vesele, među njima bi se uvijek našli jednostavni obroci: kriška dobre pizze, nešto slatko i nešto što ga podsjeća na dom. U jednom je razgovoru iskreno priznao da bi volio "jednom samo otići van i pojesti komad pizze, među običnim ljudima, u tišini". Taj mali san - gotovo djetinje skroman - više govori o Franji nego deset govora s balkona bazilike svetog Petra.
Njegovo argentinsko porijeklo u prehrambenom smislu bilo je itekako prisutno. Posebno je bio slab na empanade - punjena peciva koja se pripremaju s raznim slanim ili slatkim nadjevima. To jelo za prste polizati, koje potječe iz kuhinje Latinske Amerike preraslo je u važan simbol okupljanja, stoga nije teško zamisliti mladog Jorgea Bergoglija kako u bučnoj kuhinji Buenos Airesa grabi još jednu empanadu.
Kad je riječ o slatkom, njegovo lice bi se uvijek razvedrilo pri spomenu dulce de leche - mliječno-karamelastog namaza koji se u Latinskoj Americi maže na kruh, stavlja u kolače, miješa u sladoled. Upravo sladoled s okusom dulce de leche bio mu je omiljeni desert, a na jednom papinskom letu iz Azije, u avionu su putovala čak tri različita okusa filipinskog sladoleda - mala gesta koja dokazuje da čak i u najstrožem rasporedu papa nije zaboravljao male užitke.
Nisu ga zanimali raskošni meniji, rijetki sastojci, spektakularna gastronomske kreacije. Više od svega cijenio je toplinu domaće kuhinje i iskrenost jednostavnog jela. U tome je bio dosljedan: bio je papa koji se rado šalio, koji je volio djecu, koji se često zaustavljao na ulici kako bi pozdravio nekoga iz mase i koji bi, da nije morao nositi bijelu haljinu i podnositi sigurnosne protokole, vjerojatno sjedio s nekim nepoznatim gostom u pizzeriji, razmjenjujući osmijehe preko komada pizze.
U svijetu u kojem moć često dolazi sa zlatnim priborom i višeslojnim jelovnicima, Papa Franjo ostao je vjeran svojoj južnoameričkoj jednostavnosti. I upravo su ti skromni zalogaji, ti svakodnevni užici - empanada u ruci, sladoled na povratku s puta, maštanje o kriški pizze - činili ga bližim, ljudskijim i, za mnoge, još svetijim.
Komentari
0