Iako je od tog doba prošlo i više od sto godina, mnogi među nama se i danas, iako tada još nisu ni bili rođeni, sa sjetom prisjećaju vremena s kraja 19. i početka 20. stoljeća kada Zagrebom nije vozio tramvaj, kada je Predgrad Sava na kraju Savske ceste bio naselje za sebe, a tek je dovršena sljemenska cesta (1897.), otvoren Umjetnički paviljon (1897.) te palača Prve hrvatske štedionice s takozvanim Oktogonom (1899.). Zagreb na početku 20. stoljeća bio je grad od svega 61 tisuću stanovnika, Donji grad tek je tada počeo dobivati današnju urbanističku strukturu, na nacrtu se vidi nova Bolnica milosrdnih sestara, tada najveća u Zagrebu, a grad je uskotračnom prigradskom željeznicom povezan sa Samoborom.
No, baš kao u onim starim britanskim filmovima koje smo nekad imali prilike gledati (barem u ekranizaciji Sherlocka Holmesa), i Zagreb je krajem 19. stoljeća poput Londona imao svoja prenoćišta i svratišta. I nisu nimalo zaostajala za onim u, primjerice, Beču.
Međutim, negdašnja prenoćišta i svratišta počinju u preporodno doba zamjenjivati hoteli: 1840. izgrađen je u Ilici prvi pravi hotel po imenu hotel "Pruckner", koji 1889. godine mijenja ime u "Royal". Prema navodima iz ovog teksta možda najpoznatiji zagrebački hotel u 19. stoljeću bio je "K caru austrijanskom", smješten od 1867. godine u novoizgrađenoj zgradi u Ilici na broju 2. Godine 1877. u njemu je zasvijetlila i prva zagrebačka električna žarulja, u prigodi proslave tristote obljetnice Julija Klovića. Godine 1905. otvoren je, a 1907. preuređen hotel "Palace". Hotel "Esplanada", kojim započinje novo, sjajno poglavlje u povijesti zagrebačkih hotela izgrađen je 1925. godine.
Ta prošla vremena kojih se mnogi i danas sjete, ali ih i štuju, zanimljiva su iz više razloga. Dok jedne zanima kako se grad razvijao, druge impresionira arhitektura ili umjetnost. Nas je, pak, zaintrigirao jelovnik odnosno "Jestvenik Reštauracije Svratišta ‘Royal‘ u Zagrebu", tadašnjeg vlasnika Eugena Bothe iz 1905. na koji smo sasvim slučajno naletjeli u Facebook grupi Zagreb - kakav je bio nekada.
Naime, uređena četverokrilna dvokatnica organizirana oko trapezoidnog dvorišta sagrađena je 1844. godine kao hotel s restauracijom i kavanom, na kojoj je radove izveo Bartol Felbinger, za kojeg se vjeruje da je i projektant, prvo je bila u vlasništvu Mate Prucknera te je nosila i ime hotel "Pruckner". No, s novim stoljećem mijenja se i vlasnik te Pruckner postaje Royal, a njegov "jestvenik" s tri menija, prema nekim izvorima, i vrlo tražen u gradu.
Kako stoji u preslici, dinere (ručak) i soupere (kasni, najčešće lagani večernji obrok) služili su u "elegantnim dvoranama", dok se "svatovska i dinerska podvorba (čitaj usluga) u i izvan svratišta izvršuje na najfinije (dakle, po visokim standardima).
Na jelovniku Royala, koji navodno datira iz 1905. godine bila su, kako smo već spomenuli, tri menija. Prvi, najprostiji stajao je 2,50, treći, najbogatiji 7,5, dok se za onaj srednji trebalo izdvojiti 4 krune.
Jelovnik, pisan dvojezično, na hrvatskom i njemačkom jeziku, točno i navodi što je bilo na kojem meniju. Juha, obloženo meso (vjerojatno je riječ o mesnoj roladi), pečenka, salata, tjestenina i sir koštali su najmanje. Srednji meni nudio je juhu, majonezu s ribom, goveđi odrezak i prilog (to znači garnirano na jelovniku), piletinu s ukuhanim voćem, salatu, tjesteninu i sir. Najbogatiji meni sadržavao je Bouillon old Schery što bi vrlo vjerojatno trebala biti juha od rajčice, zatim fogoš na rešetci ili smuđ na žaru, engleski "rostbeouf", odnosno Roast beef kako to zovemo danas, zatim Jardiniere ili povrće koje zbog posebne tehnike rezanja nosi ovaj francuski naziv, a tu je još i kopun s ukuhanim voćem (vjerojatno znate kako je riječ o kastriranom muškom piletu), salata, tjestenina, desert, sir i kava.
