Kada smo prije nekoliko tjedana na društvenim mrežama vidjeli da na Selskoj cesti u Zagrebu dvojica studenata otvaraju restoran, priznajemo, skepsa je bila velika. Međutim, taj smo skepticizam ostavili na ulazu, jer već prvih nekoliko minuta u Mojo Rojo Tapas Baru postaje jasno da je riječ o nečemu što ne samo da Zagreb nema, već i o iskoraku studenata koji je prijeko potreban u pokazivanju volje, znanja i želje generacije Z.
Dražen Martić i Tomislav Marenić, vlasnici tapas bara, imaju 22 i 21 godinu te studiraju pravo i strojarstvo. I otvorili su vlastiti ugostiteljski objekt, uz prijatelja s kojim su radili na sezoni, od nule, bez investitora iza sebe i bez obiteljskog kapitala koji bi im dao vjetar u leđa. To samo po sebi zaslužuje pažnju, ali priča koja se otkriva iza toga znatno je zanimljivija od puke anegdote o poduzetnim studentima.
Od sulude ideje do brze realizacije
Tomo i Dražen u ugostiteljstvu rade godinama, praktički od djetinjstva. U Zagrebu su prošli kroz Balon, Sol i Bistro 96, a prošloga su ljeta na Korčuli u centru grada vodili restoran s osamdesetak mjesta. Već nakon nekoliko minuta razgovora s njima jasno je da ne pripadaju skupini mladih ljudi koji su u vlastiti lokal ušli vođeni isključivo entuzijazmom. Obojica imaju i ozbiljno vinsko znanje, dodatno oblikovano u Bistrou 96, gdje ih je, među ostalima, usmjeravao i Kristijan Harjač. U Mojo Roju to se osjeća od prve minute, u načinu na koji govore o hrani, vinu i gostima.
Ideja o baru pojavila se u siječnju, na kavi, kad je jedan od njih dvojice u šali pitao zašto ne bi otvorili tapas bar. Rečenica izgovorena gotovo usput ubrzo se pretvorila u konkretan plan. Budući da su znali koliko u Zagrebu stoje uređenje i pokretanje lokala, razmišljali su da preko ljeta odu u Ameriku i ondje zarade novac za otvaranje. Od toga su odustali kad su doznali da se na Selskoj nudi prostor bivšeg Blata. Ubrzo im se pridružio i prijatelj s kojim su prije radili na sezoni, a zbog kratkog roka velik dio posla oko lokala odradili su sami, uz pomoć prijatelja studenata. Kada se danas pogleda prostor, teško je povjerovati da su cijeli projekt realizirali u manje od dva mjeseca.
Od početka su znali da ne žele otvoriti još jedno mjesto koje se samo deklarativno poziva na tapas. Poanta tapasa, barem ondje gdje taj model još živi u svom prirodnom obliku, nije u minijaturnim porcijama ni u dekorativnoj mediteranskoj atmosferi, nego u dijeljenju, stalnom kruženju tanjura po stolu, čaši vina ili piva i ritmu obroka koji je ležeran, socijalan i neopterećen. Upravo je to ono što nas, kad god putujemo jugom Španjolske, redovito iznova osvaja, osobito u Andaluziji, gdje se tapas i dalje jede kao svakodnevna forma druženja, uz nekoliko malih jela, piće i neobavezno zadržavanje po barovima. U Mojo Roju Tomislav i Dražen pokušali su prenijeti upravo taj model, pa je i jelovnik složen oko hladnih i toplih tapasa, uz nekoliko, vrlo zanimljivih, većih jela za goste koji žele širu večeru.
Ponuda hrane i pića
U ponudi lokala su brojni tapasi, od selekcije španjolskih sireva i manchega do nekoliko varijanti kruha, boqueronesa, bakalara, gamba, pohanih dagnji, šampinjona, empanada, padrón papričica, torrezna de Soria, patatas bravas i kroketa. Važno je pritom reći da velik dio sastojaka za španjolski dio jelovnika doista nabavljaju iz Španjolske, uključujući i jamón ibérico, koji ovdje dolazi bez većih intervencija, baš kako takav proizvod i traži. Cijela ponuda postavljena je u logici španjolskog tapas bara, ležerna, lako djeljiva i cjenovno razumno postavljena, tako da gost može naručiti više jela, otvoriti bocu ili uzeti nekoliko čaša i večeru uz veće ili manje društvo ne previše platiti na koncu.
Hrana koju smo kušali bila je vrlo ukusna, lagana i zabavna. Posebno su se istaknuli kiseli kruh s cherry rajčicama i serrano jamónom, izvrsni kroketi i daleko najbolji patatas bravas koje smo dosad jeli u Zagrebu. Dagnje su posebno zanimljive jer ih pripremaju s panko mrvicama, pa su izrazito hrskave, a churrosi su posebno dobri jer su tanki, vrlo hrskavi i nimalo masni. Cijene su pritom vrlo korektne, pa patatas bravas stoje 4 €, kroketi 4 € i 4,50 €, dagnje 6,90 €, gambasi 7,90 €, dok su kruhovi uglavnom između 5 € i 6,50 €. Od većih jela nude paellu u tri verzije i tagliatu, dok bi jelo po kojem bi Mojo Rojo lako mogao postati ozbiljan hit moglo biti cochinillo asado, tradicionalni španjolski mliječni odojak koji se naručuje najmanje 24 sata unaprijed.
Što se karte pića tiče, posebno raduje to što su je potpuno složili sami. Oko jelovnika im je pomogao Niko Ljubojević iz Bistroa 96, ali se i na hrani i na vinskoj karti jasno vidi da Tomislav i Dražen vrlo dobro znaju što rade. Vinska karta nije velika, ali je za ovakav lokal vrlo dobro pogođena. Kombinira španjolske i hrvatske etikete, od pjenušaca poput Raventós Blanc de Blancsa, preko nekoliko dobrih bijelih vina, sauvignona, malvazije, grka, pošipa i izvrsne Markus Maraštine, do nekoliko ozbiljnih španjolskih crnjaka i Bolfanova crnog pinota. Mi smo pili Krajančićevu legendarnu Intradu. Posebno je dobro što su nam rekli da kartu planiraju dodatno širiti domaćim pjenušcima.
Ali, iznad vrlo dobre hrane, zabavne vinske liste i karte koktela, zbog kojih bi Mojo Rojo lako mogao postati jedan od novih zagrebačkih hot spotova, ipak treba posebno istaknuti Tomislava i Dražena. Rijetko se događa da vas u novootvorenom lokalu toliko iznenadi sama razina profesionalnosti dvojice vlasnika, i to ne samo s obzirom na njihove godine, nego i u usporedbi s mnogo iskusnijim ljudima u domaćem ugostiteljstvu. Od prvog kontakta preko telefona bilo je jasno da ne razgovaramo s dvojicom mladića koji su slučajno ušli u ozbiljan posao, nego s ljudima koji ugostiteljstvo razumiju, vole i shvaćaju ozbiljno. U načinu na koji vode servis, govore o hrani i vinu, dočekuju goste i drže cijeli lokal vidi se sigurnost koja se obično ne stječe tako rano, osobito kada je riječ o studentima prava i strojarstva, dvaju izrazito zahtjevnih fakulteta.
Još je važnije što ni ostatak servisa nije slučajan, jer su i konobari studenti s ozbiljnim iskustvom u ugostiteljstvu. Mojo Rojo zato nije samo priča o dvojici vrlo mladih vlasnika, nego i dobar podsjetnik da problem s generacijom Z nije u tome želi li raditi, nego u tome pod kojim uvjetima i kako želi raditi. Otvoriti lokal u Zagrebu, sa svim dozvolama, troškovima i organizacijskim zahtjevima koje takav posao nosi, dovoljno je teško i mnogo iskusnijima, a Tomislav i Dražen mogli su izabrati i lakši put, otvoriti jednostavnije mjesto i kuhati osrednje. Umjesto toga, otvorili su bar s vrlo ukusnom hranom, rijetko viđenom u Zagrebu i šire, vrlo dobrim pićima i profesionalnošću koja osjetno nadilazi njihove godine. Na kraju doista ne ostaje mnogo toga za dodati osim: bravo. Mojo Rojo posjetite čim prije, u što većem društvu.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....