Baš kao što Hrvati vole džemove od marelice i šljive, na Filipinima je prava poslastica onaj od ubea, vrste batata jarke ljubičaste boje. Filipinci ga ubacuju u slastice svih vrsta i oblika, sladolede, biskvite i dizane kolače, kekse i sladoled, a najpopularniji je upravo u formi namaza nalik džemu, tamošnje halaye. Slatkaste, pomalo vanilijaste arome, otkrili smo ovih dana, odlično se slaže i s klasičnim palačinkama, a upravo za to saznanje zaslužan je Filipinac Don Emmanuel de Vera. Njega je, naime, ljubav prema supruzi Vanji najprije dovela u Hrvatsku, a zatim je, u nedostatku svog omiljenog slatkiša, Hrvate odlučio upoznati s ube džemom.
"Kada smo se supruga i ja doselili u Hrvatsku i kada bismo zajedno otišli u kupovinu, na policama svake trgovine vidio sam samo velik broj teglica džemova. Shvatio sam koliko Hrvati vole slatke namaze i počeo sam razmišljati da osmislim nekakav svoj. Ube mi je odmah pao na pamet jer je to nešto što se jede na Filipinima i što i sam volim", rekao nam je Don Emmanuel.
Njegov ube džem najprije je isprobala najbliža obitelj koja mu se danas, kako kaže, neprestano vraća, a nakon toga ponudio ga je i prijateljima koji su ostali oduševljeni. Ipak, već u početku susreo se s problemom pronalaska pravog ubea.
"Kada sam se prvi put okušao u pripremi ube namaza koristio sam ljubičasti batat s jednog hrvatskog OPG-a, no kada sam ga napravio, uopće nije imao okus kakav pamtim s Filipina. Odmah sam nazvao mamu i pitao je zašto je to tako, a ona mi je rekla da iako izgledaju isto, to je različit proizvod i ako želim napraviti pravi ube namaz, moram ga uvesti baš iz Filipina. Ube s Filipina je slađi i ljepljiv u usporedbi s hrvatskim ljubičastim batatom. Sada ga naručujem s interneta i treba mu oko 15-ak dana da stigne u Hrvatsku", objasnio je i dodao kako i sam razmišlja o uzgoju, ali kako bi najprije svakako volio što više ljudi educirati i upoznati s ubeom.
Tajnu okusa svog ube džema nije nam htio otkriti no nakon kratkog nagovaranja objasnio nam je proces izrade gustog, slatkastog namaza i dodao kako, iako ga možemo nazvati džem, ovaj namaz teksturom zapravo više podsjeća na glatki kikiriki maslac.
"Ube prvo skuham kao svaki drugi krumpir, kao za pire krumpir, ogulim ga i nasjeckam na kockice, a zatim mu dodajem šećer, vaniliju, maslac i još koji sastojak. Smiksam i spremim u staklenke. Trik je zapravo u duljini kuhanja jer, ako se kuha predugo, postane presuh, a ako se kuha prekratko, onda je previše tekuć. U svoj namaz ne dodajem nikakve dodatke niti ništa slično pa tako u hladnjaku može stajati otprilike dva mjeseca, a na sobnoj temperaturi oko sedam dana."
Don Emmanuel nam je otkrio i kako su zagrebački Filipinci, barem oni koje poznaje, potpuno poludjeli za njegovim namazom. Dodao je i kako se u budućnosti nada ozbiljnije posvetiti kuhanju ube džema te s ovim egzotičnim plodom upoznati i što više Hrvata.
"Htio bih osmisliti način na koji će namaz izdržati dulje, bez da u njega dodajem nepotrebne dodatke, a onda bih se u proizvodnju volio baciti i ozbiljnije. Znam da mogu bolje i više", rekao nam je Don Emmanuel.
