U njihovom podrumu koji datira iz daleke 1854. godine, bez imalo pretjerivanja, ispisana je vinogradarska i vinarska povijest Baranje, pa i ne čudi da je poznata vinarska obitelj Gerštmajer iz Zmajevca već desetljećima jedan od sinonima za predani rad u vinogradu i vrhunsku kvalitetu vina, ali i danas, pratkički iščezlu, tradiciju u kojoj je ovaj posao prenosi s generacije na generaciju. Zasnovanu na temeljima koje su postavili njihovi preci s mađarske i njemačke strane, Gerštmajeri nisu dopustili da se, kao u praktički svim ostalim zmajevačkim, pa čak i baranjskim vinarskim obiteljima, prekine tradicija, iako su i oni na tom putu imali puno izazova, ali su ih sve uspješno prebrodili. Premda povijest njihove obitelji u ovom poslu seže unazad 167 godina, pa i više, ozbiljniji početak širenja nasada i proizvodnje vina u njihovom se slučaju veže uz danas najstarijeg član obitelji, 92-godišnjeg Mihalja Gerštmajera, poznatijeg pod nadimkom Mišika, čovjeka koji se smatra ikonom baranjskog vinogradarstva i vinarstva. Njegovo naslijeđe nastavio je sin, također Mihalj, odnosno Mišika, kojemu je punih 70 godina i koji, premda iznimno vitalan i još uvijek aktivan u poslu, posljednjih godina sve više toga prepušta u ruke svoga sina, treće generacija vinara, 30-godišnjeg Ivana Gerštmajera Zelembera.
- Tata je krenuo s nekih 1,5-2 hektara, što tada nije bilo malo. To je bilo početkom 50-ih godina i to možemo smatrati nekim ozbiljnim početkom proizvodnje vina u našem podrumu – priča Mišika mlađi, koji je uz vinograd i podrum odrastao, pa se nekako činilo da će to čim stasa biti i njegovo usmjerenje. No, njega je privlačilo nešto drugo.
- Puno sam radio u vinogradu, pomagao ocu i majci Jolanki, ali nisam se vidio u tome u smislu da bih želio živjeti taj život. Završio sam strojarstvo i otišao u potpuno drugom smjeru. Otac je, pak, od prvoga dana imao viziju, pa je tako početkom 60-ih, kada je nastupila recesija i kada je većina zmajevačkih vinogradara krčila svoje vinograde, od odlučio podizati nove nasade i kontinuirano ih širiti. Bilo je tada i zanimljivih situacija da su susjedi koji su svoje vinograde krčili dolazili pomagati mom ocu u podizanju novih nasada. On je to volio i u tome vidio priliku – govori Mihalj Gerštmajer mlađi, koji nam otkriva i kako je podrum koji je u vlasništvu njihove obitelji bio od 1854. godine i gdje se i danas prerađuju i odležavaju njihova vina u jednom 10-godišnjem periodu nakon 2. svjetskog rata bio u vlasništvu druge obitelji. Podrum su, naime, podigli njihovi preci s mamine, mađarske, strane, a njihovi nasljednici su ga odlučili prodati. Kada je Mišika stariji odlučio ozbiljno baviti se vinarstvom otkupio je taj podrum i do danas su ga zadržali. Gerštmajeri su danas najdugovječnija vinarska obitelj u Baranji, vjerojatno i u Hrvatskoj, jer kod njih prekida tradicije praktički nije bilo dulje od stoljeća i pol.
- Na to smo ponosni, ali ja sam žalostan što smo samo mi ostali. U vrijeme kada je moj otac ušao u ovu priču u Zmajevcu je bilo 250 podruma, što je za selo od 2500 stanovnika rijetkost. Ne samo u Hrvatskoj, nego i puno šire. Na žalost, velika većina ih je odustala, ali ne zato što su propali, već zato što mladi nisu nastavili tradiciju. Uvijek kažem da sam prvenstveno zadovoljan i sretan što je Ivan odlučio nastaviti obiteljsku tradiciju i zbog toga se smatram uspješnim. Žao mi je što smo jedini takvi – istaknuo je Mihalj mlađi, koji, doduše, priznaje da ni sam nije u mladosti imao namjeru krenuti stopama svoga oca.
- U meni se to prelomilo kada smo završili u progonstvu tijekom Domovinskog rata. Tada je pala odluka da se posvetim vinogradarstvu i vinarstvu. Možda je presudilo to što sam morao otići odavde, pa sam iz druge, gradske, perspektive bolje vidio ono što sam ovdje imao. Nije ovo lagan posao, mora se teško i dugo raditi da bi se nešto zaradilo i danas-sutra profitiralo. Vjerujem da su mnogi zbog toga odustali, ali i ja sam, poput nekada svoga oca, u tome vidio priliku. Bio je to, istina, i neki moj zavjet da ću se okrenuti obiteljskoj tradiciji, ako se ikada vratim kući, pa je i ta neizvjesnost oko povratka imala važnu ulogu. Inače, radio sam u trgovini i proizvodnji, dobro zarađivao, ali sve te okolnosti su me učvrstile u odluci da ne trebam prekinuti obiteljsku tradiciju – veli Mihalj mlađi, koji se odmah po povraku kući nakon mirne reintegracije bacio u posao. Puno mu je, kaže, pomoglo i to što su otac i majka svo vrijeme okupacije Baranje bili u Zmajevcu i održavali vinograd.
- Oni nisu htjeli napustiti svoj dom i ostali su ovdje. Nije im bilo lako, kuću su im čak i gađali raketnim bacačem, ali tata je uvijek bio hrabar i prgav, nikada se nije nikoga plašio i sve je to pregrmio. Da nije bio tu ništa od ovoga danas ne bi bilo, jer bi se prekinuo kontinuitet, a kada sam mu rekao da kanim ostati i nastaviti njegovim putem bio je presretan – ispričao nam je Mišika mlađi. S najstarijim živućim članom obitelji nismo mogli previše razgovarati. Godine čine svoje. Stari Mišika još je do prije 2-3 godine bio u vinogradu, ali više ne može. Ipak, za zajedničku fotografiju sa sinom i unukom našao je snage. Samo nam je kratko kazao da je ponosan što je i Ivan nastavio tradiciju. On mu je prepisao i svoja četiri hektara, pa ih najmlađi član loze danas ima šest, jer mu je prva dva prepisao otac. Ukupno Gerštmajeri obrađuju 15 hektara vinograda u kojima dominira graševina, ali tu su i chardonnay, rajnski rizling, pinot bijeli, pinot sivi, cabernet sauvignon i frankovka. Orijentirali su se na kasne berbe i rade samo polusuha i poluslatka vina te izborne berbe. Godišnje iz njihova podruma izađe 20.000-30.000 litara vina, što je za 15 hektara mala količina, ali razlog se krije u tome što rade kasnu berbu, kada su visoki šećeri i alkoholi, pa su i količine manje. No, ustrajni su u tome, a i tržište ih je prepoznalo, pa se njihova vina toče za neke posebnije prilike. Mihalju mlađem žao je što su ostali usamljeni. Priča nam kako je nakon povratka pokušao animirati svoje prijatelje i susjede da ulože u opremu, nove posude, tankove... Mislio je da će euforija povratka potaknuti ljude da okrenu novu stranicu. Dovodio je stručnjake s Agronomskog fakulteta, iz vinarskih instituta u Sloveniji i Mađarskoj, organizirao predavanja...
- Na žalost, nisam ih uspio pokrenuti, nisu razumjeli da tu euforiju i potporu države treba iskoristiti za kupovinu nove opreme, ulaganja... Na žalost, u poljoprivredi nit vodilja ne može biti razmišljanje naših djedova, pradjedova, nego pogled u budućnost, a moji prijatelji i susjedi to nisu prepoznali, za razliku od primjerice ljudi u nama nedalekom mađarskom Villanyju gdje se tradicija prenijela na nove generacije i gdje su vina postala svjetski priznati brend od kojeg brojne obitelji jako dobro žive – istaknuo je Mihalj mlađi, koji ne može prežaliti što je njihova obitelj jedina autohtona u Zmajevcu koja živi isključivo od vinarstva, iako je ono u genima svih tamošnjih obitelji. Razočaran je Mihalj Gerštmajer ml. i odnosnom države prema poljoprivredi općenito, a posebno prema vinogradarstvu.
- Mislim da kod nas poljoprivredna djelatnost umire, da male vinarije nestaju, iako jedna obitelj može živjeti od pet hektara vinograda, ako čovjek nije megaloman, što po meni ne treba biti. Mislim da je u Hrvatskoj segment poljoprivrede apsolutno nevažan. Mi u Hrvatskoj imamo oko 17.000 hektara vinograda što je strašno malo. Velika je šteta da država u tome nije prepoznala mogućnost da ljudi ostanu na selu, da riješi i demografske probleme. Na žalost, sada je za to kasno. Za vinogradarstvo sigurno. Šanse imaju samo veliki kombinati i ulagači. Ili će stranci to sve otkupiti i od toga napraviti posao, jer su vinogradarski potencijali ovog kraja, ali i drugih u Hrvatskoj ogromni i netko će to prije ili kasnije podići. Meni je jako žao da to ne podižu naši ljudi, da nam djeca ostanu na selu, da od toga dobro žive. U većini država to se potiče i podiže, sufinanciraju se novi nasadi, stimulira se mlade, ali nama je to nebitno – razočaran je naš sugovornik koji je uvjeren da bi Hrvatska mogla parirati velikim vinarskim zemljama. No, oni ne kane odustati. Štoviše, u planu su i nova ulaganja. Prije svega u turistički segment priče, kojeg je Mihalj ml. tijekom godina, kaže, zanemarivao i smatra da je u tome pogriješio. Sada će to ispraviti, a glavna poluga u tome bit će Ivan. Iako je odrastao u Osijeku, a u Zmajevac dolazio samo vikendom, ovaj je mladi čovjek već pri kraju osnovne škole shvatio da želi živjeti na selu i od zemlje.
- Što sam češće dolazio ovdje, pomagao djedu i ocu, sve se više počela razvijati ljubav koja me usmjerila i u srednju poljoprivrednu školu, a potom i na fakultet. Djed i otac bili su time oduševljeni, jer nije uvijek sigurno da će nove generacije nastaviti obiteljski posao. Jednostavno, više mi se dopao život na selu, iskusio sam i život u gradu, no ovo mi je bilo prirodnije i prihvatljivije. Dalje je sve išlo po nekoj inerciji. Puno mi je značilo to što sam imao od koga učiti. To se ne može kupiti. S te strane sam nagrađen – iskren je Ivan, koji planira uložiti i u nove nasade i u neke nove sorte, ali i pojačati turistički dio ponude. Trenutno na svom imanju nude uslugu prehrane, ali sljedeće godine kreće projekt rekonstrukcije jednog starog objekta na imanju u kojem će urediti autohtoni prostor za kuhanje i posluživanje hrane, te u potkrovlju smještaj sa 6-8 kreveta.
- Drago mi je da je Ivan nastavio tradiciju, a ja sam ga od malena učio da ne treba biti megaloman. Većina ljudi u svojim poslovima ima i po nekoliko puta u godini, čak i u danu zadovoljstvo i uspjeh, a kod vinara to može biti, i to eventualno, samo jedan dan u godini. To je dan kada su vina u dozrelom stanju. Dakle, možda jednom godišnje, odnosno možda 30-40 puta u životu, jer nije ni svaka godina uspješna. No, ja sam svejedno zadovoljan čovjek, a ako i nisam onda za to mogu kriviti samo sebe. U ovom poslu priroda nam je dala sve što treba dati, a mi smo jedini koji nešto možemo pokvariti. Popraviti teško, ali pokvariti da. Zato sam i Ivana učio da trebamo biti zadovoljni. Ne treba očekivati enormne količine u berbi, preračunavati to u startu u neku materijalnu vrijednost, u novac, nego biti zadovoljni što ide berba. Mislim da vinari i vinogradari trebaju biti skromni, ponizni, sluge prirode da od tog grožđa radimo vrhunski proizvod. Ponosan sam što je Ivan to prihvatio i što nastavlja tim putem – zaključio je Mihalj mlađi, dok je njegov sin, kao predsjednik Udruge vinogradara Baranje, koju je tata osnovao, odlučio pokušati okupiti ljude iz branše i kroz zajedničke nastupe promovirati ono što rade, ali i poticati neke nove generacije na nastavak posla ili ulazak u svijet vina. Donio je u podrum i neke nove tehnologije, modernizirao opremu, unio i neke promjene u rezidbi, preradi, maceraciji...
- Moramo ići u korak s vremenom da održim ono što je dio mog odrastanja, neodvojivi dio mene. Ta mala biljka zahtijeva jako puno ljubavi, pažnje, emocija, ali i rada, truda, ne samo u vinogradu, nego i kasnije u podrumu, kada iz nje nastaje ovaj blagotvorni nektar kojemu dajemo sve najbolje od sebe kako bismo mu podarili okuse i mirise kakve zaslužuje, ali i kakve zaslužuju ljudi koji vole naša vina – poručio je najmlađi Gerštmajer.