Tvrtko Šakota i Marko Turković napokon su otvorili Bekal, vijesti su koje su donedavno punile stupce najrazličitijih gastro i drugih publikacija. No, na iznenađenje svih, Šakota je objavio kako u Bekalu djeluje samo iz sjene dok Turković vodi ovaj, citiramo, ples po tankoj liniji između bistroa i pečenjare. Jer, ovdje se baš sve priprema na vatri. Nema plina, a ni struje (barem ne u kuhinji), najbitniji su ljudska ruka, kvalitetno drvo i ugljen, ali i dobar osjećaj za pravi trenutak.
Pa, iako su se ovom projektu na prvu ponajviše poveselili ljubitelji sočnih komada mesa, odojka i janjetine s ražnja (jer nude i to), ovdje su prave zvijezde zapravo jela za koja nikada ne biste pomislili da dolaze s vatre. Turković ih kuha na peći na drva, baš kao nekada naše bake, a da to radi zbilja dobro pravi je primjer njegov krumpir s keljom i prokulicama. Naoko sasvim običan tanjur kojeg bismo, da nam ga je kao klincima poslužila baka, vjerojatno istog časa odbili i u zamjenu zatražili komad kruha s parizerom, ovdje predstavlja pravi mali okusni spektakl. Krumpir spaja s inćunima koji mu daju toliko traženi umami moment, a zeleno povrće kratko blanšira pa na sekundu ili dvije baca na "jaku žeravu u prociduši".
Kelj i prokulice u tom trenutku prestaju biti samo ono što vidimo na tanjuru i poprimaju novu, jaču, moćniju dimenziju, a Turković još jednom, nakon velikog uspjeha sa Sopalom, u Bekalu radi ono što u trenucima smatramo nemogućim. Razoružava kritičnu zagrebačku gastro publiku skromnim namirnicama i ponovno stvara novo hit mjesto. Doživjeli smo i to, svi pričaju o povratku vatri kao spektakularnom trenutku. I baš tako to i treba biti.
