Hotel Esplanada je najelegantniji zagrebački hotel, a Le Bistro njezin je najelegantniji, možda i najuglađeniji bistro grada. Ondje se gost desetljećima osjeća osobito dobro, ponajprije zbog rijetko stabilne kombinacije profinjenog ambijenta, izuzetno profesionalnog servisa predvođenog Ivanom Trbušićem i kuhinje koja, uza svu klasičnu bistrovsku udobnost, poput njihova kultnog bečkog, ipak misli sezonski. No, Le Bistro danas više nije osobito povoljno mjesto, ručak za dvoje platili smo 170 eura, ali i dalje držimo da se ondje itekako isplati objedovati, premda bi neke sitnice morale biti bolje.
Ručali smo tijekom tjedna na vrlo ugodnoj terasi zaštićenoj tendom, baš u terminu kada Le Bistro vrlo dobro radi. Vikendom je, nekoliko dana unaprijed, rezervacija nužna. Stolice na terasi nisu osobito udobne. Terasa je bila puna, a zauzeto je bilo i nekoliko stolova u interijeru. Ljubazna konobarica ubrzo nam je donijela jelovnik i vinsku kartu. Vinska karta Le Bistroa posve je sigurna, pretežito oslonjena na hrvatska konvencionalna vina, ali s nekoliko vrlo dobrih organskih izbora poput Tomca, koji je, uostalom, i kućni pjenušac hotela, te Koraka, Šembera i Miloša.
Uz ručak smo odabrali čaše Zelena Pasjeg Repa, slovenske biodinamičke vinarije iz Vipavske doline. Riječ je o blago maceriranoj autohtonoj sorti kojoj bi godilo da se poslužuje nekoliko stupnjeva toplija. Premda su vina na čaše ovdje dosta skupa, točenje od 1,5 decilitra ipak donekle ublažava dojam. Na stolu nas je, kao i svakog gosta, dočekala izvrsna Belićeva Rosulja, jedno od boljih istarskih maslinovih ulja. Sezonski meni učinio nam se dovoljno zanimljivim da s njega naručimo nekoliko jela, a ubrzo je stigao i klasični pozdrav iz kuhinje, kruh u dvije varijante te domaći sir i vrhnje.
Predjela su trijumfirala. Tartar od odsoljene losos-pastrve, s hrskavom terinom od mladog krumpira, dimljenim vrhnjem i citrusnim aiolijem (25,5 €), kao i confitirana rajčica s cvijetom tikvice, moleom od rajčice i sušenim mini rajčicama (23,5 €), bila su baš sjajna. Tartar je bio elegantan; hrskavost potato feuille-a, svojevrsnih sto slojeva krumpira, precizno se slagala s nježnim mesom ribe, koja je bila vrlo esencijalno začinjena. No, predjelo od nekoliko lica rajčice doista nas je oduševilo. S jedne strane stajao je izrazito bogat, gotovo eliksirski koncentrat rajčice, dok su tikvice bile punjene ekstremno bogatom kremom od sušenih rajčica. Čak je i komad svježe rajčice na dnu tanjura bio odličan. Bilo je to eksplozivno, zabavno, ali izuzetno pažljivo komponirano, slojevito jelo.
Uslijedio je kremasti rižoto s mladom koprivom, gelom od kokosa i manga te karameliziranim mangom s čilijem (22 €). Vrlo ljubazno podijelili su ga na dva tanjura. Idealno kuhana riža dobro je nosila tek blagi okus koprive, dok je slatko-ljuti mango, u obje varijante, jelu davao potrebnu zaigranost. Riječ je o komfornom jelu vrijednom spomena.
Ondje se, barem tijekom našeg posjeta, pokazao jedan problem: manjak osoblja. Restoran nije bio krcat, a konobari su jedva stizali obilaziti sve stolove. Tako smo s dovršenim tanjurima pred sobom čekali gotovo dvadeset minuta prije nego što su ih odnijeli, a zatim još neko vrijeme i na glavna jela. Nitko nas pritom nije upitao želimo li još jednu bocu vode nakon što smo popili prvu. Slične poteškoće imao je i stol do nas. Ako kultni zagrebački hotel za vrijeme ručka ne može osigurati barem četiri osobe u servisu, tko može?
Srećom, glavna su jela bila uzorna. Dimljeni gof s toplom pjenom od krumpira i sušenog bonita te korabicom s kurkumom (33,5 €) vrlo precizno je i profinjeno jelo. Filet blago dimljene ribe bio je izvrsno pripremljen, pjena decentna, a korabica je unosila potrebnu hrskavost.
Još bolje bila je izvedena pikata od biserke s kremom od graška i mente (31,5 €). Intenzivno, blago gorkasto meso biserke ovdje je dovedeno u sklad s nježnom i osvježavajućom kremom, koja je jelu davala ravnotežu i finoću. Jelo bi bilo perfektno da uz njega nije poslužena posve bizarna, nezačinjena baby salata.
Na deserte smo ponovno čekali neko vrijeme. Iako biskvit od mrkve i naranče, s kremom od ricotte i citrusa te mousseom od badema (8,5 €), pripada hladnijem dijelu godine, riječ je o vrlo uspjelom desertu. A i na tanjuru nas je dočekao komadić slatke, glazirane, izuzetno meke i ukusne mrkve.
Pâte de fruit od breskve i bosiljka, sa sladoledom od breskve, jogurt-namelakom i čipsom od jogurta (8 €), na papiru djeluje pomalo razbacano, ali u izvedbi se pokazao razigranim, veselim i pomalo nostalgičnim desertom. Premda je čips od jogurta bio suvišan, ostale su komponente skladno surađivale i od naizgled nehomogenog sklopa stvorile koherentnu cjelinu. Bio je to jedan od naših favorita među sezonskim desertima, uvrnuto zaigran.
U Le Bistrou se danas jede vrlo dobro. Hrana je svježa, ukusna i dovoljno razigrana da restoran ne ostane tek na sigurnosti vlastite reputacije, dok su deserti bili na razini ostatka kuhinje. Usluga je i dalje vrlo profesionalna i uglađena, ali je zbog očitog manjka osoblja prespora, što je osjetno pokvarilo ritam ručka. Ni terasa više ne djeluje posve svježe; tenda, stolice i još poneki detalj traže osvježenje. Le Bistro i dalje vrijedi posjeta, ali treba računati na to da nije osobito povoljan. Srećom, kuhinja još uvijek ima dovoljno autoriteta i svježine da nadvlada većinu tih prigovora.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....