Na relativno nedavnom putovanju Grčkom, o kojem smo svojedobno izvještavali, uputili smo se prema jednoj od povijesno najzanimljivijih i vizualno najdojmljivijih lokacija u zemlji, poznatoj kao Meteora. To je kraj monumentalnih stijena koje se poput kamenih stupova izdižu iz tesalijske ravnice, gotovo nestvaran spoj geoloških čudesa i religijske povijesti, mjesto na kojem su na vrhovima gotovo nepristupačnih litica od srednjeg vijeka niknuli pravoslavni samostani, danas otvoreni i javnosti.
Posjet samostanima organiziran je prilično dobro, a ulaz je, za današnje prilike, gotovo dirljivo jeftin, jeftiniji od 5 eura po osobi. Do nekih se lokaliteta, istinabog, može i pješice, ali to podrazumijeva dosta sunca, više stepenica i dovoljno nagiba da se čovjek već nakon deset minuta zapita nije li ipak duhovnost lakše dosegnuti autobusom. Stoga, ako se uputite, preporučujemo autobus.
Jedan od najzanimljivijih među aktivnim samostanima je Varlaam, drugi najveći u Meteori, čiji počeci sežu u 14. stoljeće, kada se ondje, oko 1350., uspeo pustinjak Varlaam. Današnji oblik samostana uglavnom duguje obnovi i graditeljskim zahvatima iz prve polovice 16. stoljeća, kada su ga oživjela braća Teofan i Nektarije Apsarades.
Dok obilazite samostan, slušate priče o redovničkom životu, starim mehanizmima za podizanje ljudi i robe, o oskudici, disciplini i vjeri, lako je previdjeti jedan mnogo diskretniji, ali za nas možda i osobito zanimljiv detalj. U dućanu blizu izlaza, među ikonama, medom, travaricama i svakojakim materijalnim sitnicama koje će skupljati prašinu na polici, zapazili smo policu s vinima, bijelim i crvenim, jednostavno označenima kao samostanska vina iz meteorskih vinograda.
Znatiželja nam je ipak bila jača od skepse pa smo, svjesni da ovakve kupnje znaju završiti ili ugodnim iznenađenjem ili potpunim promašajem, odlučili uzeti jednu bocu. Samo jednu, dijelom iz opreza, a dijelom zato što u koferu tada jednostavno više nije bilo mjesta, što danas proklinjemo.
No, prije nego što dođemo do samog vina, vrijedi se na trenutak vratiti onome što tu bocu čini zanimljivijom nego što bi se na prvi pogled moglo pomisliti. Jer vina s Meteore nisu tek još jedan suvenir za turiste koji nakon razgledavanja požele kući ponijeti nešto lokalno, nego dio mnogo starije i ozbiljnije priče, one o samostanskoj svakodnevici, liturgiji, prehrani i radu na zemlji možda najneobičnijeg krajolika u cijeloj Grčkoj.
Vinogradarska tradicija na tom području seže duboko u prošlost. Najbolje dokumentiran primjer dolazi iz Velikog Meteorona, najvećeg među meteorskim samostanima, gdje se navodi da je prva loza pod stijenama Meteore zasađena još sredinom 14. stoljeća, u vrijeme kada se ondje formirao i sam monaški život. To znači da se ovdje ne govori o recentnoj vinskoj ambiciji osmišljenoj za potrebe suvenirnice, nego o tradiciji koja, barem u nekom obliku, traje već gotovo sedam stoljeća.
Naravno, kontinuitet nije bio posve linearan. Dio starih samostanskih vinograda s vremenom je napušten, a obnova je krenula tek posljednjih desetljeća, kada su redovnici ponovno počeli sustavnije obrađivati zemlju i vraćati vino u život samostana i kao proizvod i kao dio identiteta mjesta. Upravo je zato ta boca iz dućana kod izlaza zanimljiva, ne zato što obećava veliko vino, nego zato što u sebi nosi djelić jedne puno veće priče. A čini nam se da ih malotko kupuje, jer skupljaju prašinu na polici.
Specifičnost vinograda Meteore nije samo u njihovoj starosti nego i u krajoliku u kojem nastaju. Meteora je, u najkraćem, golema kamena kulisa od visokih stijena koje se gotovo okomito uzdižu iz ravnice, pa vinogradi pod njima djeluju kao nešto između agrikulture i scenografije. U takvom ambijentu i najobičnija boca crvene kupaže dobije dodatnu dimenziju, ne zato što je sadržaj spektakularan, nego zato što je teško ostati ravnodušan prema vinu koje dolazi iz mjesta gdje se stoljećima živjelo iznad tla, između kamena, molitve, slabe prehrane i vrlo praktične potrebe da se proizvede ono što je čovjeku potrebno u samoći.
No, ako još čitate, hajde da konačno požurimo do kušanja vina. Ovoga smo tjedna otvorili butelju o kojoj smo, iskreno, znali vrlo malo, osim da dolazi iz kraja u kojem se uz lokalne sorte poput zalovitika, limnione i xinomavra sade i cabernet sauvignon, merlot i syrah. Sastav ove konkretne etikete nije naveden, pa ne možemo tvrditi da je xinomavro sigurno unutra, ali teksturom i općim dojmom vino nas je podsjetilo na mnoge xinomavre koje smo u Ateni pili. Xinomavro je, naime, jedna od najvažnijih grčkih autohtonih crnih sorata. U najboljim izdanjima može podsjetiti na pinot noir po svježini, crvenom voću i lakoći dojma, ali je obično kiseliji, grubljih tanina, što nas navodi do zaključka da bi gotovo sigurno ovo vino moglo sadržavati xinomavro.
Sa svojih sasvim umjerenih 13 posto alkohola, ovo je vino djelovalo elegantno, svježe, vrlo sočno, lepršavo i baršunasto, s aromama crvenog voća, prije svega jagode i svježe višnje, mekanim, ali dovoljno čvrstim taninima i lagano slankastim završetkom koji mu daje posve originalan štih. Relativno se brzo otvorilo u čaši, vrlo je zavodljivo, a uz sočnu margaritu, sa slatkasto-kiselim okusom San Marzano rajčice, napuljskim tijestom i masnoćom talijanske mozzarelle, pokazalo se kao idealan partner pizzi.
I dok smo pili to neočekivano dobro, lepršavo pravoslavno crno vino, bilo nam je prilično žao što u onom malom dućanu kraj izlaza nismo kupili još barem dvije ili tri boce. Takve se pogreške na putovanjima prepoznaju tek kod kuće, nažalost. Ako vas, dakle, nakon ovog teksta, put možda odvede na Meteoru, učinite ono što mi nismo i uzmite koju bocu više. Pa možda jednu od njih jednom i zajedno popijemo.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....