Prije otprilike mjesec dana sam sjedila u uredu, oko 14 sati popodne, radeći ono što obično radim u to vrijeme, lakirajući nokte. Šalim se, tražeći nove super cool teme (To whom it may concern!) za sve zaljubljenike u najbolji portal na svijetu (ako se mene pita!) i još bolju klopu! Mobitel mi je zazvonio, prijateljica javlja kako je nabavila povoljne karte za London (50 eura, znam da je bilo i jeftinijih, to su mi već par puta ''natuknuli'') i da 19. svibnja putujemo. ''Bez pogovora!'' - napomenula je!
Ne bih u London!
Ne znam zašto me taj grad nikad nije fascinirao, mislila sam: ''Tko bi pobogu želio sunčani Zagreb (a taman su najavljivali savršenu 25-icu na termometru) zamijeniti kišom u Londonu?'' A i ljudi tamo mi se nisu činili nešto pretjerano susretljivi. A opet, karta je bila kupljena, još jedno mjesto koje ću maknuti sa svoje ''bucket liste''. Koliko sam se prevarila u procjeni shvatit ću iste sekunde kad sletim na Gatwick, aerodrom udaljen nekih 50 kilometara od centra Londona.
Ljudi djeluju simpa, vozač koji nas je vozio do Lancaster Hall Hotela pokraj Hyde Parka je bio užasno ljubazan, a put od aerodroma do hotela prepun genijalnih slika pejzaža, fora viktorijanskih kućica (Trenutak u kojem sam shvatila da tamo zaista nijedna kuća nema balkon je bio za pamćenje!), genijalnih pubova i simpatičnih retro stolica koje se ispred tih pubova nalaze.
Idemo nešto prigrist'?
Bilo je nekih 20:30 sati kad smo stigle u hotel. Što čovjek izmoren od dvosatnog leta te sat i pol vožnje od aerodroma do hotela prvo napravi? Ide pojest' nešto! Budući da smo tek došle u grad, a glad je bila jača od nas, odlučile smo sjesti u talijanski restoran blizu hotela i to samo iz jednog razloga. Vlasnica (žena crne kose, savršeno našminkana i odjevena, malo niža, brbljava i simpatična) nam je uspjela ''prodati priču''. Lagani talijanski naglasak je bio dovoljan da uđemo unutra. Nije odmoglo ni to što su rebarca bila u ponudi i to po fer cijeni, kako je pisalo na ploči ispred ulaza.
Društvo je odlučilo što će jesti, tri djevojke burgere, jedna rebarca, jedna piletinu, a ja uzeh pržene lignje. Napravili su nam i nekakav ''deal'', za otprilike 12 funti(102 kune) po glavi svako jelo - s krumpirićima, naravno i pola litre točene pive. Nije strašno, ali burgeri su bili užasni, prijateljica s rebarcima je prošla najbolje, a i moje lignje nisu bile baš tako jako loše. Ipak, vrijednost za novac - NEPOSTOJEĆA! Oprostite restoran Bizzaro kraj Paddingtona i simpatična, brbljava gospođo!
Žena sijede kose koja je spasila stvar!
Sutradan smo jutarnju kavu pile u Hyde Parku, točnije u kafiću Serpentine Bar and Kitchen. Hrpa šarenih sendviča napravljenih od focaccie, puno vrsta muffina, kolača i kolačića, sconesa i bagelsa... Breakfast heaven! Cijene se kreću od 3 do 5 funti.
Sjedila sam vani ispijajući svoju kavu kad sam ugledala užasno simpatičnu stariju gospođu, od oko 60-ak godina, koja je imala sijedu kosu neuredno svezanu u punđu, odlične traperice, još bolji crni svileni kaput... Čekala ju je prijateljica kojoj se pridružila za susjednim stolom. Zaista sam ''buljila'' u ženu... Pričale su o miru u svijetu, o tome kako se siromaštvo može riješiti jednim potezom... Znate, o onim temama o kojima bismo svi trebali pričati, bar s vremena na vrijeme. Prijateljica mi dobacuje: ''Pođi pričati s njom, pitaj ju da nam objasni kako da dođemo do Buckinghamske palače!''
Nisam se dvoumila i prišla im. Pola sata su mi objašnjavale što sve moram vidjeti, koje galerije posjetiti, dotaknule su se i povijesti određenih mjesta (kao na primjer Rotten Rowa, staze koja se danas koristi za trčanje, dugačke 1 384 metra, a prije je služila kao mjesto gdje su obitelji ''izlagale'' svoje kćeri, a potencijalni ženici su ih tamo dolazili ''razgledati''.). Čim sam pročitala ovu rečenicu sam shvatila da je nešto trulo u državi Danskoj. Ali povijest je povijest, ostat ćemo na tome.
Između ostalog, napomenula mi je da moramo posjetiti Gordon's Wine Bar (najstariji londonski wine bar) i Hoppers, šrilankanski restoran u kojemu je klopa, kako je ona rekla, izvrsna, a jeftina. Misija nam je bila samo jedna, prvo do Gordon's-a zatim u Hoppers.
Sljedeća postaja: Gordon's i Hoppers!
Gordon's (koji se nalazi odmah kod izlaza iz podzemne, blizu Trafalgar Squarea) je jednostavno genijalan. Spuštate se stepenicama do dvorišta koje je jako dugačko, a s njegove lijeve i desne strane su stolovi i suncobrani. Imate tu i par nerastavljenih stolica i stolova, ekipa ih samo montira po potrebi, kako dolaze.
Ovdje nema konobara, sve je na šanku. Kao i na većini mjesta u Londonu. Dođeš na šank, naručiš bocu vina, daju ti plastične čaše, nadaš se da ćeš ugrabiti stol (a nije frka ni ako ga ne ugrabiš, društvo sjedi po stepenicama i podu!) i druženje može krenuti. U Gordon'su prodaju i tapase, malo narezanog briea, parmezana, šunke, ukiseljenih punjenih crvenih papričica, maslina i baguette. Što vam više treba uz čašu vina? Možete kupiti solidno vino za otprilike 20-ak funti, a plate sa sirevima ćete platiti od 6.50 do 16.50 funti. Meni je OVDJE, bacite oko!
Sljedeća postaja, Hoppers. Idemo do četvrti Soho. Koja je prepuna lokala talijanske, španjolske, indijske, šrilankanske klope, pivnica, pubova... Dolazimo pred Hoppers, užasno simpatična Indijka s ogromnim blokom izlazi van i pita: ''Koliko vas je za večeru?'' Eh da, nisam spomenula, Hoppers se otvara u 17:30 sati, a ako u to vrijeme želite jesti, rezervaciju trebate napraviti dan prije. Vjerujte mi! Odgovaram: ''Nas šest!'' Već vidim da je lokal prepun ljudi, hrana izgleda odlično, mirisi curryja se šire cijelom ulicom... Ona odgovara: ''Prvi slobodan termin nam je u 21:30!'' Ne, ne, ne!
Ipak nismo mogle toliko čekati, subota je, gladne smo... I da, nažalost Hoppers ne radi nedjeljom, tako da ovaj put nismo uspjele kušati najbolje od šrilankanske kuhinje. Ali svakako ogromna preporuka, razgovarala sam i s par Londončana koji su mi rekli da ga nikako ne valja preskočiti. Fotografirala sam meni s cijenama, za svaki slučaj, tj. sljedeći put kad posjetim London.
Ako ne može Šri Lanka, bit će Tajland!
Što je prilično slično šrilankanskoj klopi? Tajlandska! Krenule smo prema Covent Gardenu i vrlo brzo naletjele na presladak tajlandski restoran Pacata. Uređenje odlično, cijene pristupačne, osoblje ljubazno. Za predjelo smo jele spring rolice sa sweet chilly umakom (koje smo platile oko 6 funti) i dumplings okruglice punjene piletinom sa soja umakom (koje smo platile također 6 funti).
Pile smo tajlandsku pivu, koja stoji oko 4 funte, to je nekakva prosječna cijena pive svugdje u Londonu. Glavno jelo; žuti curry s piletinom i anansom te crveni curry s patkom, prilog: ljepljiva riža. Cijena oba curryja je oko 7 funti, ali sam veliku pogrešku napravila naručivši ljepljivu rižu, trebala je biti pržena. Klopa odlična, usluga odlična, cijene: Ah, u Londonu si!
.jpg)
Sangria ili piva?
Soho i Covent Garden nisu jako udaljeni, pješice će vam trebati oko 20 minuta malo bržeg hoda. U Soho-u smo obišle i španjolski restoran Jamon Jamon u kojem smo popile vrč sangrie (koji smo platile 16 funti) i pojeli tortu od badema, domaće churrose i čokoladnu tortu, a svaki desert smo platile 4.8 funti.
Na meniju se nalazila i plata Jamon Iberico šunke (cijena 12 funti) i bila sam na rubu da ju naručim. Sreća pa nisam! Stol do nas ju je naručio, i ne šalim se, plata je bila drvena daščica s dvije kriške šunke. Dvije! Pivu (koju smo platile 4.5 funti) smo popile i u Cambridge pubu, koji preporučam samo zato što je mjesto na kojem najbolje možete promatrati kako ljudi prolaze. Ljudi koji su drugačiji, ekscentrični, normalni, nenormalni, svakakvi...Genijalni!
Poppies? Prije Poopies!
Ne nedostaje li vam nešto u ovoj priči? London? Hrana? Fish and chips! Tako je, veselila sam se prženoj ribi i krumpirićima više nego ičemu. I sada slijedi upozorenje: ne jedite fish and chips u Poppies Fish and Chips lokalima! Zašto? Komercijalizirani lokali koji porciju ribe i krumpirića (ako sjedite u lokalu) naplaćuju 12 funti, a ako ih uzmete za van 6 funti. Pogađate, nismo gledale, sjele smo u lokal. Riba je tamo solidna, krumpirići nisu. Znate gdje trebate pojesti fish and chips? Na Camden Marketu!
Mijenjam adresu na osobnoj: Camden Market!
Raj na zemlji za neostvarene hipstere poput mene. More štandova s fora gadgetsima, antikvitetima, nakitom, gramofonskim pločama, gramofonima, tkaninom, odjećom, torbama...Danima bih mogla nabrajati. Camden Market smo posjetile u nedjelju, savršen dan za tako nešto. Dok smo lutale među malenim prolazima između štandova otkrivale smo sve jednu stvar genijalniju od druge.
I tako nakon sat vremena lutanja, ulazimo u jedan prolaz, idemo i ''na kraju tunela'': Raj! Nepregledna količina štandova s uličnom hranom; venezuelanska, španjolska, talijanska, britanska, tajlandska, indijska... Sve!
Na jednom štandu dečki razvlače tijesto za pizzu uz glazbu, na drugom se prže arepas (kukuruzne pogačice), na trećem se slaže ultimativni banh mi (sendvič sa prženom ribom)... E ovdje trebate doći na fish and chips iz novinskog papira, s ukusnim tartar umakom! Vrijednost za novac ćete pronaći u Oliver's Fish and Chips (kod Stables Marketa, Chalk Farm Road), a cijena će otprilike biti oko 6 funti.
London, vidimo se ponovno!
Do kraja nedjelje, djevojka nefascinirana Londonom u potpunosti je nestala. Grad je ogroman, multikulturalan, sunčan, neobičan, lijep i jednom rječju - fascinantan. Ljudi su ljubazni, pristupačni, otkačeni, isti, drugačiji. London je genijalan.
.jpg)