Tražilica na pametnom telefonu ili putokaz za zagrebački restoran Bota Šare jednostavno vam nije potreban. Dovoljno je uputiti se u Zvonimirovu ulicu, u smjeru istoka, prema Ekonomskom fakultetu, da se osjeti miris svježe frigane ribe, miris kuhanih ribljih domaćih jela… a šetnja tom zagrebačkom ulicom, što se tiče mirisnih osjetila, postat će kao ona uz morsku obalu, rivu, nadomak nekog ribljeg restorana.
VLASTITI UZGOJ I ULOV
Restoran Bota Šare u Zvonimirovoj 124 smješten je od 2008. godine kad je obitelj Šare, dvije godine nakon vođenja restorana na zagrebačkoj Novoj Vesi, kupila prostor bivšeg restorana Jadran. Obitelj Šare koja nakon otvaranja konobe u nekadašnjem magazinu soli u Malom Stonu vodi biznis više od 20 godina, među ostalim se bavi ulovom ribe i školjaka, posebno kamenica u Stonu. Stoga, otvaranje ribljeg restorana na adresi koja se Zagrepčanima već urezala u pamćenje kao mjesto gdje se dolazi pojesti dobra riblja jela (naravno, i svježe kamenice), posve je logičan potez. Obitelj Šare i dalje ima restoran u Malom Stonu, potom u Dubrovniku, Splitu i Zagrebu pod svojim imenom, a vode još tri restorana - by Bota Šare. U svakom dijelu poslovanja sudjeluje cijela obitelj, a u vođenje restorana aktivno su uključena djeca osnivača - njih šestero.
Danas je Bota Šare najpouzdanija zagrebačka adresa tražite li mjesto gdje se pripremaju jela isključivo od jadranske, svježe ribe, školjaka i rakova. U njihove hladnjake dnevno stiže ulov (na dan kad smo došli, dopremljeno je 35 kilograma divljih brancina i školjke) s njihovih brodica, ali i od ribara od Korčule do Istre. Povrće koje poslužuju, kvasinu i maslinovo ulje uzgajaju i rade sami, kao i kruh. Naime, kuhinja se u restoranu Bota Šare temelji na domaćim proizvodima, dapače, proizvodima iz vlastitog vrta i s vlastite ribarice - ubranim i ulovljenim jučer, dopremljenim u restoran ranom zorom. Zagrebački restoran ujedno je i oyster&sushi bar, što na prvu djeluje malo čudno: spojiti domaća riblja jela sa sushijem, ali u restoranu Bota Šare to nije slučaj. Naime, sushi, sashimi, uramaki i ostale specijalitete japanskih naziva, u restoranu Bota Šare rade od jadranskih plodova (osim lososa, naravno).
Za početak odlučili smo naručiti platu s dragon rolama (škamp u tempuri, krastavac, avokado, sezam, unagi i krem sir), potom s rolama od kamenica (kamenica u tempuri, krastavac, avokado, sezam), spicy tuna role (domaća tuna u začinjenoj majonezi, salata, krastavac, sezam i mladi luk). Sushi je jednostavno nestao s pladnja jer bila je to predivna mješavina okusa plodova našeg mora, povrća i začina dalmatinskih vrtova, sushi riže i soja umaka u koji smo umakali svaki zalogaj. Pogledom na meni zaključili smo da i u nekima od sushija upotrebljavaju motar, kapare, bosiljak i kopar pa su okusi vrlo uspjela fuzija dalmatinske i azijske kuhinje. U restoranu su posebno ponosni na tunu koju sami love i jedni su od rijetkih koji u Hrvatskoj imaju dozvolu za ulov te ribe. A tunu doslovno iskorištavaju od glave do repa. Na žalost, ovaj put nismo imali priliku probati je, ali vrlo se dobro sjećamo odlično pečene tunine potrbušine na žaru iz prijašnjih posjeta restoranu i posebnog specijaliteta koji se rijetko nađe u ribljim restoranima: tunin vrat s gradela, izvana gotovo karboniziran, iznutra ružičast, sočan, predivan.
Restoran Bota Šare ne ovisi o stranim turistima, što je u ovo doba sreća, ali kad imaš takvu tradiciju i dobro uhodan posao pa si osvojio goste koji te posjećuju cijele godine, a samo pod prisilom zatvaraš restoran (cijele godine rade svi restorani pa i onaj u Malom Stonu), nema razloga bojati se za egzistenciju. Tijekom pandemije vrata restorana za goste su bila zatvorena, ali prilagodba je bila brza: odmah su organizirali dostavu pa su zaljubljenici mogli svakodnevno uživati u njihovu sushiju, sashimiju, tartaru od tune ili u domaćim marendama.
VJERNI GOSTI
U zagrebački restoran vratili su se gosti, svi oni koji su redovito u ranoposlijepodnevnim satima dolazili na marendu, ali i oni koji su odlučili večerati dobru ribu ili počastiti rodbinu, prijatelje ili poslovne partnere. Upravo marende napunile su restoran dok smo bili gosti. Njihova terasa gotovo se popunila gostima koji su na ulazu kratko zastajali kako bi pročitali dnevnu ponudu. Ovaj put to je bio ragu od liganja s palentom, gulaš od hobotnice s bobom i krumpirom te brancin na žaru.
Kad je marenda, nek’ se marenda, pa smo i mi odlučili probati dva jela. Ragu od liganja s palentom, očito zalijevan crnim vinom, bio je vrlo ukusan, toć taman gust da ga pokupiš s palentom, a osjetila se i blaga ljutina koja je još više naglašavala okuse. Prema našem mišljenju, bio je malo previše zasoljen. Možda bi bilo bolje staviti mrvicu manje soli, pa tko želi, lako začini ragu prema svom ukusu (sol je naravno, stonska). Brancin na žaru je bio bez mane. Na prvi zalogaj osjetila se razlika ovog divljeg od uzgojenog. Ne da smo razmaženi, ali što jest - jest! Oduševila nas je i raštika s krumpirom koji su bili posluženi uz brancina (sve iz vlastitog uzgoja). Krumpir kuhan da bude fino mekan, a raštika malo pod zub, taman koliko treba da se sačuva tekstura, okus i naravno - divna zelena boja.
Obilato smo je pokapali domaćim maslinovim uljem. Između tradicionalne rožate, čokoladne torte s bananom pa čokoladne fantazije s bademima na kremi od mascarponea i Pavlove alla Bota, odlučili smo se za tortu od sira s jabukama i cimetom, prelivenom karamelom. Odabir se pokazao dobrim, jer je fino rashlađena, lagana i ne previše slatka slastica bila jako fini slatko-osvježavajući završetak odličnog ribljeg dana.