Nakon što je metropolu “uhvatio” prvi toplinski val, odlučili smo ručati negdje izvan centra. Ali, uvjet je bio - ne predaleko. Razgovarajući o tome što bismo jeli, pao je zaključak da nam se jede baš nešto domaće. A, potom se ime restorana samo nametnulo - Okrugljak. Toliko blizu centru grada, a zapravo odvojen od metropole, smješten uz obronke Medvednice, u ulici Mlinovi. Pa, uostalom, nakon ogromnog parkinga, što je itekako bitno za takav restoran, prvo što se ugleda je mlin te se začuje šum vode potoka Medveščak, koji potom teče do Mihaljevca i kod tramvajskog okretišta ponire. I upravo opisan položaj veliki je adut za ovaj restoran koji je nakon stanke zbog pandemije otvorio svoja vrata 11. svibnja. Očito u restoranu nisu imali problema s propisanim razmakom između stolova jer prvo što zadivi je ogroman vrt.
Koliko se sjećamo, takav raspored stolova bio je i prije korone, odnosno svaki stol je imao svojevrsnu privatnost. Osim u vrtu ispred restorana i stare sale u koju, kad zahladi, stane veliki broj stolova, gosti mogu sjediti i ispod zelenilom odvojenih nadstrešnica, pa je logično da se vikendom ovdje itekako napune mjesta s obiteljima koje već tradicionalno dolaze na nedjeljne ručkove, a ako netko želi totalnu privatnost, na kraju vrta nalaze se odvojene, obnovljene drvene kućice, od kojih jedna ima i dječje igralište.
Nije ni čudo da je Okrugljak već više od stotinu godina omiljeno odredište Zagrepčana i turista koji, nažalost, u centru grada nemaju baš mnogo izbora za kušanje domaćih, zagrebačkih, hrvatskih jela, što je ovdje već tradicija (osim u jelima, restoran njeguje tradiciju i u uređenju, pa je u zatvorenom djelu restorana sve puno šestinskih uzoraka, a pažnju privlači i velika zelena kaljeva peć koja u zimskim mjesecima dobro zagrijava prostoriju i dodatno doprinosi “sljemenskom” ugođaju).
Dilemu što ćemo naručiti riješio je miris koji smo osjetili približavajući se restoranu, odnosno hodajući kroz vrt - miris peke. Međutim, malo smo je odgodili jer smo za predjelo naručili zapečene štrukle, koje se, logično, moraju pričekati dvadesetak minuta. Ako su sve porcije tako obilne kao što je bila porcija štrukla kad je stigla, dobro ćemo se najesti, zaključili smo. U vatrostalnoj zdjeli poslužuju se dva komada štrukli (70 kn), koji su nas dobrano zasitili i oduševili. Bili su baš onakvi kakvi domaći štrukli moraju biti, a znamo da se na prste jedne ruke mogu nabrojati mjesta u Zagrebu gdje se mogu pojesti tako fini (doznali smo kasnije da je za štrukle i sva tijesta od štrudla do njoka zaslužna gospođa Luca).
Čekajući da stigne teletina pod pekom s pekarskim krumpirom (125 kn), proučavali smo jelovnik koji svaki gost dobiva isprintan na papiru, što je mudra i bolja odluka od one da se jelovnici, zbog higijenskih razloga omataju najlonom. Ovako smo ga mogli ponijeti sa sobom ili ostaviti da ga osoblje odloži u stari papir.
Jelovnik je zbog specifične situacije s pandemijom smanjen, ali nam je bilo drago vidjeti da su sva jela zbog kojih se dolazi u Okrugljak ostala u ponudi. Raspitali smo se, teletina pod pekom i patka s ražnja spremaju se svakodnevno, a janje (koje se nabavlja na Pagu ili Braču, ovisno o sezoni) se stavlja na ražanj ako se gosti dan prije najave. Od klasika se nude bečki, zagrebački, punjena pisanica i, dakako, jela sa žara: razni steakovi, miješano meso na žaru (240 kn za dvije osobe), hrvatski pladanj, ćevapčići i pljeskavica s kajmakom...
Uz sve te divote poslužit će vam lepinje koje sami peku. Iako su nas štrukli dobrano zasitili, od teletine koja je bila mekana “k’o putar” nije ostao ni komadić na tanjuru, a onaj predivni “saft” smo “potunkali” domaćim kruhom. I, taman kad smo pomislili na desert (dvoumili smo se između palačinki s orasima i wine chateauom i štrudle), ljubazni nam je konobar sugerirao da moramo probati patku s ražnja s domaćim mlincima koju chef kuhinje Zoran Lugarić majstorski priprema. Nismo požalili. Hrskave kožice, mekana, sočna, taman pečena bila je odlična. Za preporučiti.
Ručak (popraćen ugodnim pirkanjem vjetrića s Medvednice i diskretnom svirkom s pijanina) završili smo ipak štrudlom, ali budući da im je sezona - od marelica (35 kn). Opet smo, dakako, bili iznenađeni veličinom porcije, a u hrskavom tijestu bio je nadjev - blago kiselkast, baš toliko da ovo objedovanje ostane u jako dobroj uspomeni.