U Petrinji, u prostoru bivšeg kafića Potkova, osam mladića u crnim majicama s natpisom Pizza Premium Brands na leđima užurbano, ali disciplinirano radi u savršenom lancu. Prvi, mladi Ivan Vanjak, s druge strane bivšeg šanka, od bula pripremljenih dan ranije spretno razvlači tijesto za pizzu, druga dvojica premazuju tijesto rajčicom i stavljaju sir, šunku i gljive, četvrti ubacuje pizze u električnu peć koja se tek pošteno zagrijala, peti i šesti prihvaćaju gotove pizze i ubacuju ih u pripremljene kutije za dostavu, stavljaju na njih tri, četiri masline, posipaju ih origanom i stavljaju plastični pizza stoper koji služi da se poklopac kartonske kutije ne bi zalijepio za površinu pizze, sedmi zatvara kutije i odnosi ih ljudima koji čekaju, osmi prihvaća i zapisuje narudžbe. Dečki su iz Bjelovara, Dubrovnika, Zagreba...
Sve nadgleda Marin Vanjak, čovjek koji je svojedobno na zagrebačkoj Malešnici otvorio pizzeriju O’Hara, koja je uvelike utjecala na hrvatsku gastro scenu. Teško je s njim razgovarati jer se neprestano javlja na telefon, odgovarajući na upite i dogovarajući nabavu nužnih namirnica i materijala - upravo mu je jedan vlasnik pizzerije s Vira javio da mu šalje 10.000 kutija za dostavu pizza. Još nije podne, a Tomislav Rimac, Bjelovarac koji radi kao kuhar u Austriji, a sada zaprima i bilježi narudžbe, upozorava da se po nove isporuke ne dolazi prije 15 sati jer je dotad sve već naručeno. Na ulazu u bivši kafić, sad pop-up pizzeriju, gužva: dvojica iz HGSS-a preuzimaju pedeset pizza koje odvoze na teren, u okolna sela, dolaze i iz policije, vatrogasci, ali i pojedinci, za svoje obitelji i susjede.
- Nakon prošlotjednog potresa koji je razorio Petrinju dovezli smo kamionom najmoderniju električnu peć za pečenje pizze, smjestili je u ovaj prostor koji nije stradao pa ima i struju i vodu - ustupio nam ga je moj kolega iz Petrinje - a jučer smo umijesili tijesto i od 100 kila brašna napravili 600 bula za pizze, koje će, kako stvari sad stoje, sve otići do 17 sati - govori nam Marin. - Želimo ovdje ostati što dulje na usluzi ljudima i mislim da nećemo peći više od tih 600 pizza jer ćemo prebrzo potrošiti materijal.
Samo sat kasnije, još nije 13 sati, netko od momaka viče: Otišlo je pola!
Marin je na svojoj Facebook stranici odmah nakon potresa pozvao pizzaiole koji ga prate da dođu volontirati u Petrinju. Odazvalo se više od stotinu njih, neki i iz Srbije, Makedonije, BiH, no oni još nisu stigli zbog procedure s testovima za Covid. Pozvao je i svoje talijanske partnere koji su odmah poslali donacije: najbolje brašno, rajčicu, šunku, mozzarellu.
- Imamo dovoljno zaliha brašna, Talijani su mi javili da će poslati šleper ako treba, to su 22 tone… I šampinjoni su osigurani koliko nam god treba od jednog domaćeg uzgajivača, a sir i šunku ćemo ubrzo morati nabaviti. Ali vjerujem da ćemo to riješiti, ljudi su se stvarno pokazali u ovoj nevolji. Iz jedne pizzerije u Petrinji, koja je otvorena prije samo godinu dana, a sad je potpuno onesposobljena, čovjek nam je donio sve što je imao, došla je roba i iz Siska - nabraja Marin Vanjak.
Pizze koje izlaze iz peći izgledaju i mirišu vrhunski. Hrskave izvana, prozračne, tope se u ustima. Nema govora o boflu skrpanom iz nekih "ratnih rezervi".
- Brašno je Molino Scoppettuolo, tip 00, visokoproteinsko, specijalno za pizzu, mozzarella je Sabellijeva, najbolja industrijska talijanska, šunka je Gianni Negrini, imamo je 70 kila, a poslije ćemo vidjeti. Nitko se tu ne rješava robe pred istekom roka trajanja, sve se radi kao u najboljoj pizzeriji u koju biste rado došli u “mirnodopska” vremena. I na teren odlaze vruće.
Slušamo narudžbe: 50 komada, 30 komada... Kako sve stižu?
- Danas nam je prvi dan i peć tek dolazi na svoje. U nju stane sedam pizza, idealno je da ih pečemo minutu do dvije na nekih 410 - 420 º Celzijevih, ali kad je puna, malo se ohladi, temperatura padne - evo, sad je na 382 ºC pa nas to malo štopa, moramo joj dati pet minuta da diše. Ali za sat, sve će doći na svoje, peć će ostati vruća. Sad već radimo oko sto pizza na sat. Usput ćemo umijesiti tijesto za sutrašnjih 600 pizza, da tijesto preko noći odradi svoje. Jer radimo to kako treba, na 100 kila brašna koliko nam treba za 600 pizza, ide samo 40 grama svježeg kvasca, odnosno jedna kocka. Zato je tako lagano i prozračno. Tu nema kompromisa - objašnjava Vanjak.
I naravno, peče se samo "miješana", pizza capricciosa, ili "čoza" kako joj tepaju dečki.
- Nema smisla raditi četiri vrste pizze, to bi nas jako usporilo, pa smo se odlučili samo za jednu.
A kako funkcionira distribucija?
- Toga sam se pribojavao, ali su se na sreću u nesreći ljudi ovdje organizirali, imaju moj broj, zovu iz okolnih sela. Uostalom, čuli ste i vidjeli: naruče četiri pizze, ili 50 pizza, i sami dođu odnijeti kome treba. ne znam kamo to ide, ali drugi brinu o tome pa se mi možemo posvetiti samo svom poslu - kaže Vanjak.
Nekoliko sati kasnije, nova strategija: - Umijesili smo još 200 bula za danas, samo smo malo pojačali kvasac da stigne odraditi. Potražnja je velika,i mislim da nam je novi plan 750 pizza na dan. A javili su se i neki donatori šunke i sira. Ali već sad moramo odbijati narudžbe za sutra, puni smo, možemo koliko možemo, nove narudžbe zaprimamo tek za preksutra. Ali ljudi su se dobro organizirali, kuha se na više punktova, i najvažnije je da nitko neće ostati gladan - zaključuje Marin Vanjak, uvjeren kako pizza i u najtežim vremenima ljudima može donijeti osmijeh na lica.