Početkom srpnja u samom centru Splita otvorena je mala take-out pizzerija pod nazivom The Square Pizza Society. Smještena u Zadarskoj ulici 2 i pomalo skrivena od najvećeg turističkog kaosa, dopadljivo je i moderno uređena, s tek pet-šest visokih stolica na raspolaganju, tek toliko da imate gdje sjesti ako svoju pizzu ipak ne želite konzumirati s nogu ili na drugoj lokaciji. Cijeli koncept podsjeća na američke kioske s pizzom, a budući da vlasnik Ivan Marin ističe da je pizza koju je Splićanima odlučio ponuditi najsličnija Detroit-style pizzi, brending i uređenje je dobro izvedeno da prati tu ideju.
Svratili smo na jedan vrući dan u rano popodne i naišli na prazan lokal s tek dvije ljubazne zaposlenice. Jedna od njih nam je objasnila koncept The Square Pizza Society: sve pizze rade od sourdough odnosno kiselog tijesta, a oblikuju ih i rade na licu mjesta pa zato kupce odmah upozore na desetominutno čekanje, što je osobito važna informacija ako ste u tranzitu i nemate mnogo vremena.
Po preporuci smo odabrali njihovu najpopularniju pizzu The Artist za koju koriste umak od San Marzano rajčica, mozzarellu i svježe cherry rajčice, a po površini rasporede i kremastu stracciatella burratu i domaći pesto genovese. Tražili smo da nam je spakiraju za ponijeti, što znači da su nam je poslužili u posebno dizajniranoj kartonskoj kutiji koja je površinom manja, a viša od klasične ambalaže za pizzu. Pritom vrijedi istaknuti da je ambalaža dobro izdržala čak i prenošenje pizze po gradu bez da promoči ili se raspadne, što je svakako plus.
Sama pizza je znatno deblja od svih koje su trenutno dostupne na našem tržištu, čvršćeg tijesta koje podsjeća na focacciu. Tijesto je prozračno, konkretno, malo masnije i ukusno te ga ima mnogo, tako da se ne morate brinuti oko toga hoćete li se najesti od ove pizze. Na nadjevu se ne štedi, a praksa im je puštanje sira da curi preko rubova pizze kako bi se zapržio u takozvanu “čipku”.
Oblik i debljina same pizze, kao i taj element sa zapečenim sirom obilježja su i detroitskog stila pizze, koje se tradicionalno peku u dubokim pravokutnim limovima i na koje se nanosi posebna vrsta sira s ciljem da se prvo rastopi pa onda zapeče na visokim stijenkama posude za pečenje. Volite li zapečeni sir koji hrska pod zubima, ova će vam pizza imati taj dodatni element koji će vas razveseliti.
Pesto genovese bio je odličnog okusa, nije bio prenapadan niti intenzivan nego se lijepo slagao s izrazito kremastom burratom koja se djelomično rastopila od topline samog tijesta. Cijela pizza je i radi otopljenog sira bila malo masnija, no nije riječ o napornoj masnoći, pogotovo jer se dobro rasporedi s obzirom na količinu tijesta.
Kušali smo pizzu kad je bila svježe spremljena, kao i s odgodom i još se sat do dva kasnije dobro držala, no nismo sigurni bi li dobro podnijela duže stajanje tako da preporučujemo da uživate u njoj čim je dobijete, prije nego mozzarella i samo tijesto previše ne očvrsnu.
Ovakva se pizza vjerojatno neće svidjeti svakome, osobito jer je većina restorana već godinama pod jakim utjecajem talijanskih stilova pripreme pizze, ali će zato udariti na emocije i mnoge podsjetiti na kućne pizze od debelog tijesta kakve smo jeli kao klinci i koje bi uvijek natrpali omiljenim sastojcima.