Sotra (Sotre) je udaljena sat vremena vožnje automobilom od Bergena i svi otoci su dobro povezani divnim mostovima s kojih imate zapanjujuć pogled na ljepote ove zemlje.
Slika govori tisuću riječi, ali vjerujte da je i to malo kad je riječ o Norveškoj. Sletila sam u ponoć, ali to moju 65 - godišnju prijateljicu Marit nije spriječilo da već u devet ujutro krenemo kupiti vrše koje je ona bacila prethodni dan. Inače, Marit je jako uspješna poduzetnica koje je zaljubljena u sve sportske aktivnosti, dobru glazbu i dobru hranu. Zaljubljena je u ribarenje i more i svoj mali brodić i svaki slobodan trenutak koristi da ga provede upravo na moru. Ribarenje se ne smatra ženskim poslom zbog svih nedaća koje te mogu zadesiti i prilično teškog fizičkog rada koji je neophodan. Njezina obitelj ne dijeli njenu fascinaciju, no ona pokušava ukazati na ljepote koje proživljava kad se otisne na pučinu u svom malom brodiću.
I sama kaže da se i ribari čude kad je sretnu na moru jer je još uvijek vrlo neobično vidjeti ženu u brodiću kako se bori s valovima i vadi vrše na sred otvorenog mora.
I krenule smo tako, Marit i ja.. Prognoza nije bila obečavajuća i najavljivali su kišu i jak vjetar, ali budući da se nije obistinila u potpunosti, moja norveška prijateljica je to protumačila kako je moj dolazak smirio more i zaustavio vjetar.
Vučem prvu vršu i zaista je teško. Na brodu se nalazi i mala dizalica koja mi malo olakšava posao. Prvo sto pomislim je: "Bože pa kako ona sve to sama?". Ne mogu si odgovoriti na to pitanje, ali ono što znam jest da sa 65 godina želim imati snagu ove divne hrabre žene. Izvlačim vršu i prvi jastog je tu, uz četiri raka koja se koprcaju u žičanom kavezu.
Veselim se bogatom ulovu, ali Marit mi objašnjava da pravi uspjeh donose jastozi budući da rakova ima cijele godine Vadimo rakove i jastoga iz vrše, a Marit obavezno provjeri ima li ikru, jer u slučaju da ima, jastoga baca nazad u more. Ovaj nije imao ikru i bio je naša potencijalna večera. Prije bacanja vrše nazad u more napunili smo je hranom koja mami jastoge. To je ustvari pokvarena riba i bitno je da takva stoji što duže. Neugodno za opis, ali istina je da što više smrdi prije će privući jastoge u vršu. Dan je završio. Naš ukupan ulov sastojao se od 4 jastoga i dvadesetak rakova. Od prvog dana nisam očekivala ništa - tako da je ovo bio pravi uspjeh! Bacile smo sveukupno deset vrša na različita mjesta dubine od 30 do 50 metara. Sutra ćemo provjeriti prati li nas sreća i što nas čeka...
Sutradan je jako puhalo, a naš je ulov bio jako slab. Dvadesetak rakova i niti jedan jastog. Ja sam svejedno mogla zaplesati od sreće, ali ne i moja Marit. Vjetar nas je nosio i bilo je vrlo teško koordinirati sve kretnje. Valovi su bili jaki i malo nepažnje i neznanja može vas baciti na stijene. Val se nadvio gotovo iznad našeg malog brodića kad sam osvijestila gdje se zapravo nalazim i nije mi bilo svejedno. "Okej, ako je na Titanicu bilo živih, bit će i ovdje!" - tješila sam sama sebe. Požurile smo prema obali.
Ovaj posao zaista iscrpi pa je uz to neminovno otvaranje apetita. Ja sam jedva čekala da to sve to bacim u lonac. Jastoge sam napravila na buzaru jer je moja Marit bila znatiželjna kušati ih na način kako ih mi pripremamo, a gdje ćeš bolje od buzare? Otvorila sam frižider i odlučila iskoristiti povrće koje sam našla tako da su se na stolu našle još okruglice od batata i kopra punjene mesom od rakovice te salatu s ikrom od rakovica. Ma prefino!
Nakon ručka Marit je bacila pogled na more i ustanovila da se smirilo pa da bi mogle baciti mreže koje sutra rano jutro moramo pokupiti. Nakon što smo bacile mreže, iscrpljene, ali sretne odlučile smo malo "čilati", a s našeg brodića mogla se čuti Animalsova "House of the rising sun" koju smo pjevale iz sveg glasa na pučini mirnoj poput ulja.
Sutradan u smo već osam ujutro bile spremne za vađenje mreža. Vani je još uvjek bio mrkli mrak, jer sunce izlazi tek oko 8 i 35. Osjećala sam kao da je ovo norveška verzija svetog Nikole kad ne možeš dočekati da vidiš sto te čeka u čizmici/vrši.
Vučemo mreže; neke dvije male ribice (koje smo odmah spremile u kantu sa pokvarenim ribama za mamac jastozima), dva raka i ...ništa više! Pri samom kraju izvlačenja vidim nešto veliko zapetljano u mreži. Grdobina! Moja prva ulovljena riba od, ni manje ni više, nego 6 kilograma što znači da za večeru ponovno imamo pravu gozbu!
Fileti og grdobine u umaku od vina i raznog bilja, s kuhanom repom. Točno kako voli moja norveška prijateljica. Sljedećih dana prognoza je najavljivala jak vjetar i izlagati se moru nije bila baš pametna ideja pa smo dane provodile kuhajući ono sto smo ulovili i razgledavanju okolnih mjesta.
Mislim da se ovdje sve vrti oko zdravog života i sporta. Prosječan Hrvat ima možda jedan hobi, dok Norvežanin ima minimalno tri. Marit i ja smo se penjale na brod iznad Bergena i uz sva moja treniranja za maratone; ostavila me iza sebe. Ponavljam, 65 joj je godina!
Nakon dva dana vratili smo se moru i vađenju vrša. Tri jastoga plus četvrti sa ikrom koje smo vratili nazad u more i više od 40 rakova! Bile smo jako ponosne na naš ulov. Umorne od mora, vraćamo se kući jer se nažalost moram pakirati i krenuti prema Copenhagenu.
Ipak, ne možete otići, a da se ne okupate u moru i Marit me nagovara da se okupamo u devet stupnjeva hladnoj vodi. "Nema šanse!" odgovaram joj, ali ona mi objašnjava da je to tajna njihovog zdravlja. Čak i kad je zimi hladno i led prekrije more, Marit zajedno sa sestrama lomi led, izbacuje ga i...kupaju se! Teško žabu u vodu natjerati i pogađajte! Skočila sam! Kupanje je trajalo svega minutu i dvadeset tri sekunde i definitivno je najbolji osjećaj kad izađeš iz mora na toplo (ako se desetak stupnjeva u zraku može nazvati toplinom). Nakon ovakvog kupanja čovjek ne može biti loše!
Moja norveška avantura je završila i sad sam u mislima već u proljeću kad ću se vratiti svojoj Marit i baciti mreže na istom mjestu u želji da u njima pronađemo bakalar. Do nekog novog gastro putovanja..