Kušanje plavaca pelješkog vinara Frane Miloša održano je prije svega kako bi se predstavio Stagnum iz 2003. koji je odležavao deset godina
Frano Miloš, enfant terrible hrvatskog vinarstva, održao je u četvrtak, 21.11., u hotelu Esplanade u Zagrebu još jedno vertikalno kušanje svojih slavnih plavaca pod imenom Stagnum. Trgovcima, sommelierima i novinarima do zadnjeg mjesta ispunjena dvorana svjedočila je ogromnom interesu koji pobuđuju vina ove unikatne pelješke vinarije. Interesu, koji na užas službenih struktura što već puna dva desetljeća vrše bullying nad Franom Milošem ne izdajući mu dozvole za promet i trpajući mu vina u stolnu kategoriju, nikad nije bio veći.
Velik iskorak
Izgleda da su sve nevolje s vinskim birokratima zapravo pomogle Milošu da afirmira svoj svjetonazor i da zbog toga vinoljupci njegovu vinu pristupaju s posebnom pažnjom. Glavni krimen koji mu se stavlja na teret, mikrobiološku aktivnost u većoj ili manjoj dozi, njegovi kupci zapravo uopće ne doživljavaju kao nešto važno. U moru konvencionalnih i “čistih” vina nekolicina organskih vinara s funky aromama poput njega ili Claia lako pronalaze oveću sljedbu obožavatelja. Bez obzira jeste li ljubitelj ili mrzitelj vina Frane Miloša, svakako biste mu trebali priznati da je u istraživanju plavca malog kao sorte, do sada napravio golem posao. Prvo, njegov plavac vjernije od bilo kojeg drugog reflektira uvjete u kojima se razvijalo grožđe. Sušnu ili vlažnu godinu, puno ili malo sunca. Naime, u osunčanim godištima ne radi suho nego slatko vino, jer je priroda dala previše sladora. U sušnim su mu godinama vina koncentrirana i snažna, u vlažnim su elegantnija i svježa. Svi drugi vinari, zahvatima i takozvanim popravljanjima u podrumu se trude uprosječiti vino kako bi isto vino iz različitih berbi bilo što sličnije.
Miloš ne. On je uspio svoje kupce odgojiti da prepoznaju iskrenost i kako je normalno da iz različitih berbi dolaze različita vina. Drugo, bez obzira na to što mu suha vina toplijih berbi znaju biti snažna i prilično koncentrirana, nikada nisu džemasta i mekana, što je glavna zamjerka većoj količini ostalih premium plavaca jer na taj način se ubija dugovječnost i životni potencijal. Njegova uvijek posjeduju karakter, tanine, svježinu, žilavost i izdržljivost. Treće, izbacivši ovih dana na tržište berbu iz 2003. nakon deset godina odležavanja u vlastitom podrumu, a da pritom vino odiše svježinom tri godine starog vina, iskoračio je sa sortom plavac mali u do sada nedostižni svijet crnjaka najviše klase, gdje caruju cabernet sauvignon, nebbiolo i pinot crni. Dakle, u svijet vina koja se ne preporučuju otvoriti prije osme godine nakon berbe.
Vina s karakterom
Četvrto, njegovi plavci su autentični. Ne podsjećaju ni na što drugo. Nisu poput solidnog broja Dingača aromatski slični Amaroneu. Nisu poput modernističkih plavaca asocijacija na Australiju ili Čile. To su autentična, stonska, pelješka i dalmatinska vina, s mineralnošću, svježinom, trpkošću i koncentracijom. Nisu sočna ni voćna, već snažna i intenzivna, a bez masivnosti ili raskuhanosti. Frano Miloš je u svom pristupu usamljen. Vjerojatno će tako i ostati. Jednostavno je pretvrdoglav i ekscentričan za svoje kolege. Rijetko tko je spreman za takve žrtve i holističku posvećenost ideji. Tržište, kao i život, traži kompromise, jednostavnije poruke, lakša vina, prihvaćanje autoriteta. To je također u redu. Ali Frano nije iz tog filma, on je pionir.