Vesna Rožić Šibić na svom Braču na imanju Zogeterra uzgaja mediteransko bilje i voće od kojeg nastaju zdravi proizvodi s potpisom prirode. Vesna nije samo uzgajivač, ona je promotor dobre, iskrene hrane i življenja u skladu sa zakonitostima naše zajedničke majke.
Kakav je vaš odnos s prirodom?
- Mogu reći da se prilično dobro razumijemo. U početku mi je trebalo vremena da shvatim procese u prirodi, više sam se oslanjala na intelekt i stečena znanja, ali sam onda s vremenom shvatila da sve odgovore dobivam i prije nego što pitam. Samo trebam biti otvorena. Nema recepta, s vremenom naučiš slušati. Jedini je problem što je pravo majstorstvo pretočiti to iskustvo u riječi. Svakome želim da nađe vremena i odškrine vrata prirodi u sebi. Jer mi smo dio prirode i kad toga postanemo svjesni, shvatit ćemo koliko je važno da je sačuvamo.
Što to posebno za vas ima Brač, otok na kojem živite?
- Otok Brač je i dalje čudo koje istražujem. Imala sam sreću što sam u najranijem djetinjstvu preko svog nona Mate "Zoge" iskusila ljubav prema zemlji. Ostali su mi urezani mirisi zemlje poslije kiše, zora u samo svitanje, zvjezdano nebo u ljetnim noćima i hrana koju smo prihvaćali zdravo za gotovo. E, da mi je sad takve hrane! Život me doveo natrag na Brač, trebalo je vremena da se iz širokog svijeta naviknem na skučeni prostor omeđen morem i ograničenja koja s tim idu. Nasreću, ovdje sam izgradila svoj svijet. Sad smo se već privikli jedno na drugo, prihvatili se takvima kakvi jesmo i možemo zajedno nastaviti dalje. To prilagođavanje trajalo je godinama: ipak ja nisam ovdje rođena, iako su mi tu korijeni. A sad sam se zapravo ukorijenila.
Sve što izraste na vašem ekološkom imanju - prerađujete. Gdje i/ili od koga ste naučili sve što danas znate?
- Po prirodi sam radoznala i ne odustajem dok ne "svladam gradivo". Sad mi je jasno da sam cijelo vrijeme to nosila u sebi, samo je čekalo priliku da se izrazi. Iskoristila sam sve prilike koje su dolazile: od radionica, tečajeva, literature, znanja iskusnijih… Odlučila sam da ću se manje prilagođavati tržištu, a više držati tradicije i svojih načela. Dug je to put, ali se isplatio, ali ne u materijalnom smislu. I u cijelom tom procesu imala sam golemu podršku supruga Zaima.
Koja vas hrana čini sretnom?
- Hrana koja je HRANA. Hrana koja je proizvedena s poštovanjem prema prirodi i s namjerom da bude za dobrobit krajnjeg korisnika. Ono što ne mogu sama proizvesti nabavljam od svojih kolega. Kad god možemo, razmjenjujemo se među sobom. Uglavnom je na mom stolu "hrana s licem", odnosno od meni poznatih proizvođača. To ne treba značiti da ih osobno poznajem, ali znam odakle dolazi. I znam koga podržavam kupnjom. Jer zapravo je svaka kupnja politički čin. I da, to me čini sretnom.
Čime vas se uvijek može osvojiti?
- Sadnicom bilo čega, pernatom životinjom za našu proširenu obitelj, iskrenom pomoći u bilo kojem obliku, razumijevanjem i poštovanjem za uloženi trud. Po prirodi sam pomalo kruta i svaki oblik nježnosti za mene, prema menii našem radu je neprocjenjivi dragulj.
Radite li na nekim novim proizvodima ili projektima?
- Polako je došlo vrijeme da otvorim vrata imanja. Prošle godine je to bilo neslužbeno, imanje su otvorila djeca iz Osnovne škole Bol i zapravo su me počastila svojim posjetom. Bilo je i volontera koji su boravili na imanju kao ispomoć. Nažalost, nisam imala mogućnosti prihvatiti sve upite. Sazrelo je vrijeme da podijelim svoja stečena znanja i iskustva, a sve sam to okrunila diplomom permakulturnog dizajnera. Velika je to odgovornost, ali i veselje. Cilj je da promičemo održivost i primjerom pokažemo da se od vlastitog rada može živjeti.
Što vas ispunjava?
- Ispunjavaju me susreti s divnim ljudima koje sam imala prilike upoznati na ovom svom putovanju koje se zove Zogeterra. Vesele me ta naša umrežavanja i zajednički doprinos kvalitetnijem suživotu. Sretna sam što radim ono što volim.
Čemu težite u budućnosti?
- Težim tome da pametno posložim svoje prioritete, da manje naporno radim, a više nadograđujem. Iako sam za svoje godine izuzetno vitalna, dio posla radije bih prepustila mladima. To je cilj. TSamo se trebamo posložiti i udružiti. Vjerujem da mogu pridonijeti napretku svoje lokalne i šire zajednice. Aktivna sam u udrugama ekoloških proizvođača (Brač, Dalmacija, Nacionalni savez), ali nekako smatram da mi "zreliji" trebamo biti oslonac i savjetnici, a da mladi trebaju preuzeti inicijativu da bi stekli iskustvo koje im je potrebno. U budućnosti sebe vidim na imanju koje funkcionira na osnovama timskog rada i nadopunjavanja. A što ću, nepopravljivi sam optimist! I vjerujem u svoje snove.