Snimaju: Silvija Munda/G.E.T. Report i Sunčana Barušić
Mi imamo veliku prednost pred ostalim vinarima: kod nas s lozama, kad ih zasadimo, nono razgovara i nagovara ih da budu dobre - rekao je uz blagi smiješak Marko Rossi, mlad vinar koji nas je s cijelom obitelji dočekao na svojem imanju, u malom istarskom mjestu Bajkini, u Vižinadi. Blagi smiješak ili ne, ali uvjereni smo da cijela obitelj razgovara s lozama, njeguje ih s ljubavlju, a one im vraćaju fantastičnim vinom koje osvaja domaće i svjetske nagrade.
Priča koja je daleko od svog kraja nije započela tako bajkovito. Godine 1885. prapradjed Federico Rossi kupio je svoj prvi komadić zemlje iznad rijeke Mirne i u nju odlučio zasaditi prve čokote terana i malvazije. Tvrda zemlja i siromaštvo na plećima nije zaustavilo vrijedne ruke iako tada nije bio niti svjestan da će se u njegovoj obitelji pet generacija baviti uzgojem loze. Danas njegov unuk Frederico (gore spomenuti nono koji je sa svojih devedeset godina i po nekoliko puta dnevno u vinogradima) živi okružen velikom obitelji koja ga pazi i poštuje jer da nije bilo njega, svjesni su svi, ne bi bilo današnje priče. Da pojasnimo: u vinogradu i oko njega te u vinariji istodobno rade nono Federico (90), njegov sin Marino (50), njegovi sinovi Luka (27), Marko (25) i Filip (19), a uz muški dio obitelji, naravno, stoje i žene: nona Giovanna, Marinova supruga Ines i teta Antonia.
A kad se vrijedne ruke slože, nije čudo da je današnja priča ovjenčana i nagradama: naime, vino Rossi Malvazija Istarska 2018. dobila je Decanterovo zlato (95 bodova), Malvazija Templara 2016. osvojila je zlato na International Wine Challengeu i National Trophy kao najbolje ocijenjeno hrvatsko vino. Naravno, i na Vinistri su dobili Veliku zlatnu medalju za Malvaziju Templara, s osvojena 93 boda.
- Mnogima je naša je vinarija za sada nepoznata, a nije ni čudo jer prvo smo vino u Hrvatskoj prodali tek 2002. godine iako se obitelj bavi vinarstvom već 130 godina. Do tada smo vina izvozili u Sloveniju i Italiju, i to u rinfuzi. Dva puta u sezoni došla bi dva šlepera s cisternama, odvezli vino i to je bilo to. Ma, tako dalje nije više moglo ići! Odlučili smo - ili ćemo proizvoditi ozbiljno, buteljirano vino ili ćemo odustati od svega - objasnio je najstariji od najmlađih, Luka, i dodao kako danas godišnje proizvode oko 100.000 litara vina, a obitelj ima 70.000 čokota. - Kupimo još i malo grožđa od mamine sestre koja živi blizu Buja i tamo ima vinograd, a to nam se pokazalo kao dobar potez zbog kupažiranja - dodao je Marko (braća su očito preuzela, kako bi to u velikim tvrtkama zvali, “odnose s javnošću”).
- Možeš ti biti najveći čarobnjak u podrumu, ali ako želiš ona prava vina, kakva ih je priroda dala i to bez nekih kemijanja, onda moraš vino raditi u vinogradu, a to je upravo filozofija obitelji Rossi - objasnio je Luka. - Nastojimo što manje djelovati na prirodu. Odustali smo i od klasičnih gnojiva, pa lozu prskamo algama čiju hranjivost upija lišće. Nažalost, certifikat ekouzgoja nemamo, niti ga namjeravamo tražiti, jer sve bi to bila obmana potrošača. U Istri smo tako nagurani jedni do drugih, iskorišten je svaki centimetar zemlje, pa ako susjed koristi nedozvoljena sredstva, naravno da će ona nekako doći i do naše loze. Ali, ovdje smo nekako svi istomišljenici, svi težimo da naša vina budu sjajna, pa na svu sreću kemija gotovo i nije prisutna na ovim područjima - nastavio je mladi vinar.
- Stalno smo na internetu, tražimo nešto novo, stalno investiramo jer vjerujemo da je tehnologija tu da olakša i poboljša proizvodnju. Nono Federico baš i nije bio oduševljen, ali vina su pokazala da je to istina. Imamo najnoviji stroj koji pobire grozdove, odvaja bobice i hladi ih, tako da već hladne dolaze u podrum. A to je velika prednost, to se vidi i osjeti na vinima, koja su sve bolja - izjavio je Marko, pogledavši nonića Federica koji je na kraju i sam priznao da unuci rade dobre kapljice. - Ali, da ja nisan svaki dan med trsima, ki bi bio - morao je naglasiti nono. Najnovija investicija obitelji Rossi bila je kupnja vinograda na najboljem položaju za uzgoj malvazije u Istri, Santa Luciji.
- Riječ je o pet hektara sa 22.000 loza i oko dvjestotinjak maslina. Vinograd je smješten na vrhu brdašca, ali okrenut malčice prema moru, tako da ga sunce obasjava od jutra pa sve do zalaska (koji bi u ovom dijelu Istre trebali proglasiti turističkom atrakcijom). Grožđe koje će prvi put pobrati ove jeseni, sigurno će dati vina o kojima će se pričati. A probavši svježu malvaziju koja nas je oduševila, zaključili smo da će se o Malvaziji Templara ove godine (a i idućih jer neke količine još odležavaju u bačvama od francuskog hrasta) itekako pričati.
- Riječ je o limitiranim serijama, a malvazija se dobiva od loza koje su stare od 50 do 150 godina i rastu uz crkvicu Božje polje. U prošlosti su tamo boravili templari, odatle i ime za ovo vino, a, uostalom, i etiketa je u obliku templarskog štita - objasnio je Luka, koji je u podrumu i glavni za destilate. Desetljećima rade one klasične, a mladost gura naprijed, što je dobro, pa se tako u vinariji, odnosno destileriji proizvodi džin i pelinkovac dok u bačvicama od francuskog hrasta, u najdubljoj tišini podruma, odležava vinjak, prvi “xo” u Hrvatskoj. Proizvoditi su ga počeli sasvim slučajno.
- Imamo jedan vinograd posađen teranom. Smješten u maloj uvali, velikih i sabijenih grozdova, davao je katastrofalna vina, pa smo ga htjeli izvaditi. Sva sreća, umiješala se mama Ines (po struci inženjerka vinarstva) i predložila da od njega pokušamo napraviti vinjak - rekao je Filip, koji je završio za sommeliera.
- Mi u vinariji idemo pomalo, kako zaradimo tako uložimo u nešto novo jer smo svjesni da u današnje doba ne smijemo ostati na istom. Ako se ne mrdaš, propadaš, to je pravilo tržišta. A mi se stalno krećemo, jer moramo ići u smjeru svjetske proizvodnje. Malvazija nam je bazno vino, ali od nje želimo napraviti nešto drukčije i upravo je zato odležavamo. Ako je propisno ‘odrađena’ u vinogradu, onda to može podnijeti i postati vino koje će pričati našu priču - nadovezao se Luka Rossi.