"Daj mi kupi vodu i nešto voća", kaže mi moj katarski suborac dok se iz hotela spuštam prema malom, lokalnom dućančiću po hotelsku nabavku.
- Nema frke – mahnem i spustim se po prvi puta u taj 50-ak kvadrata velik prostor, koji ima jedan veliki plus – radi 24 sata dnevno. Minus je što nema cuge, ali okej, to smo rješavali "mentalnim treningom" u Van Goghu tjednima prije polaska.
Drugi smo, inače, dan ovdje, na mundijalskoj bojišnici, gdje se izuzev hrvatskih nogometnih protivnika, tučemo i s cijenama. Tako su nam rekli, na to smo se pripremali. Prvo – šok, jer u času kada uzimam košaricu, odmah do mene kao Marokanci na Modrića nalijeće jedan od radnika, koji su ovdje došli trbuhom za kruhom. Ne mogu ga smjestiti, ali rekao bih da je neka teška "mama Afrika". Uglavnom, otima mi košaricu iz ruku i hoda za mnom, kao sjena.
- Ne trebaš to raditi, stari – pokušavam uzeti košaricu, jer prilično mi je neugodno, ali – ni čut‘!
"No sir, no problem boss", ponavlja. I tako, evo, već dva tjedna...
Uglavnom, grabim vodu, veliku, od litre i pol. Cijena – 5 kuna! U zemlji, inače, bez izvora pitke vode. U zemlji koja pogonjena plinom odlazi u cjenovne stratosfere.
OK, rekoh, idem dalje. Uzimam jogurt, mlijeko, čaj, neke grickalice i prirodni sok. Zbrajam i dolazim do troška od 50-ak kuna. Opa, pomislim, dok se moj vjerni prijatelj smješka pored mene.
No, potom dolazimo do poante ovog katarskog "food reporta" – voća.
Jedna banana – 15 kuna.
Jedna jabuka – 12 kuna.
Komadići ananasa, 15 dkg - 18 kuna.
Četvrt lubenice, cca 30 dkg - 12 kuna.
Sve, inače, uvoz: Južna Amerika, Srednja Amerika, Oman, UAE, Saudijska Arabija, Indija, Iran, Australija
Tu smo, dakle...
Prilično sam upoznao u ovom periodu prehrambeni lanac Katra, u čemu mi je pomogao i moj zagrebačko-mljetski frend, koji tuče ovdje uskoro desetljetku. Kao i "low-budget" restoransku ponudu. Ono najbitnije za pojmiti sve to, krije se, naravno, u povijesti, zemljopisu i političko-diplomatskim odnosima...
Još 2012. Katar je primjerice, uvozio preko 90% svih potreba za hranom i mlijeko čak i vodu. Oslanjao se na izvore nafte, i živio tako, iz dana u dan. U jednu ruku, to bilo logično, jer radi se o jednoj od najsuših regija svijeta, s možda dvadesetak dana kiše godišnje u najboljem slučaju. Ujedno, kako je Katar smješten uz pustinji, ima tek 1% obradive zemlje, nikakav sistem navodnjavanja te potpuno poljoprivrednički neobrazovano stanovništvo.
Kako je u međuvremenu počeo curiti i plin, i to u neograničenim količinama, vlasti su krenule u velike investicije, među kojima se isticala i potreba za ulaganjem u poljoprivredu, stočarstvo i peradarstvo. A kada je 2017. buknuo diplomatski kaos i s Katrom su ukinute gotovo sve diplomatske veze, država se praktički našla na rubu gladi. Da vam prevedemo: u Katru živi manje od tri milijuna ljudi, a na hranu i vodu godišnje se na uvoz do toga doba trošilo 3,5 milijardi dolara!
Tada jedan lokalni biznismen pokreće revolucionarnu akciju i iz Australije i SAD-a, u 60 zrakoplokva trpa četiri tisuće krava. Vlasti, ujedno, pokreću jedan od najvećih projekata van građevinskog i investicijskog biznisa: osniva se Hassad Food, tijelo koje je dobilo samo jedan, jedini cilj: do 2030. Katar pretvoriti u potpuno samodostatnu zemlju što se tiče hrane i vode. U tu svrhu, katarske vlasti do danas su kupile enormne količine obradive zemlje u državama poput Sudana, Australije, Kenije, Brazila, Vijetnama, Filipina, a ovih dana to kane učiniti i u SAD-u i Argentini.
- Povrh toga – priča mi moj frend. - Ovo što piješ, ovu vodu od pola litre za dvije kune...
E?
- E, to ti je – more.
Da, kako bi doskočila činjenici kako vode nema, ovdašnji emiri na vlasti, ujedno su izgradili ogromne tvornice za desalinizaciju. Koje danas stvaraju 90% svih katarskih potreba za vodom.
- I ovo kada kažu do 2030., tro znači da će do 2030. toga i biti...
U što ne sumnjam, slušajući sve stvari koje ovdje niču doslovce preko noći. Gledajući to iz hrvatskog aspekta, pada mi mrak na oči. Pazite, frajeri će u praktički 15 godina biti samoodrživi, i to nakon što doslovce nisu imali ništa. Ono za što njima treba 15 godina, nama nije dosta niti 150...
Da se smirim od tih saznanja, krećem s kolegom i prijateljem Kruškom na klopu, pa na pivo, koliko košta da košta.
S cvonjcima u džepovima, pažljivo istražujemo kvart u kojem smo se smjestili, kilometrima udaljen od Pearla ili West Baya, gdje stanuje haute cuisine, i već prve večeri shvaćamo da smo na dobrom mjestu: okruženi raznim migrantima-radnicima, uokolo stanuju razni arapski restorani – indijski prevladavaju, ali ima ovdje i libanonskih restača, sirijskih, uglavnom, dakle vezanih uz arapski svijet. Takvi su i meniji, dok se penjemo uz stepenice svakog od njih i dok nam nosnice upijaju mirise njihovih karakterističnih začina, od kurkume do curryja. Na meniju su, dakle, razne izvedenice kofti, kebaba, shawarmi, pilećih curryja, masale itd. Svaki dan nešto isto, ali uz neki - kako se ono kaže na "chefovski" – twist. Cijene su bile, priznajem, ogromni iznenađenje, jer možete pojesti nešto da vas zasiti od cca 30-40 kuna, dok obilniji objedi ovdje stoje do nekih maksimalnih stotinu kuna. Piletina i riža, te njihove razne izvedenice pita, nalik najviše na naan, u glavnom su fokusu, no ima i tragova teletine, pilećih jetrica, ali i ovčetine, i manje janjetine.
Ako se, pak, poput nas zavučete u neke veže u koje doista bjelačka noga nije stupila, i podružite se s Indijcima i Šrilančanima, onda će, primjerice, tri osobe obilni obrok platiti ukupno 100-injak kuna. Ako zanemarite da vas svi gledaju kao da ste muzejski izložak, i promatraju vaš svaki zalogaj, silno znatiželjni, ali ugodni i pristupačni, a nama to ne smeta, onda ste na pravom mjestu...
I takvih mjesta ima diljem Dohe, na obodima i kornerima ulaska u centar. Čak se i u našem hotelu, s tri zvjezdice, može naći dnevni meni za kojih 70-ak kuna. Nije da ćete se najesti, ali ‘ajde.
Najveći problem ovdje je, zapravo i očekivano – cuga. Ako nemate nekoga svoga s "resident karticom", koji vam karton pive (24 komada) može kupiti za 240 riala, odnosno 20 kuna po limenci, onda ste osuđeni na brojne hotelske barove. I ako imate sreće da nađete koji u kojem je pivo 70 kuna, sretni ste. Jer inače su cijene od 90 kuna naviše po pivi. Zlatna tekućina, doista...
Ali ima nade – možda uskoro krenu i proizvoditi hmelj. Čupamo se za slamku, no druge nam ionako nema...