Ovog vikenda je u Rovinju održan Weekend Food Festival. Radi se o događaju koji je izuzetno zahtjevan format za organizaciju. Također, područje gastronomije i ugostiteljstva jako je važno za egzistenciju turističkog sektora Hrvatske, a uzročno posljedično i za egzistenciju ne samo Istre nego i cijele Hrvatske. Trebalo je dobro promisliti koji pristup odabrati, tko je ciljana publika kojoj je događaj namijenjen, koje se poruke želi poslati, a na koncu i sve to upakirati u proizvod s dugogodišnjim trajanjem. Dakle, izuzetno je zahtjevno i skupo organizirati događanje u trajanju četiri dana na koje dolaze sudionici i iz stranih zemalja, a format podrazumijeva i realizaciju sadržaja na više lokacija.
Pa ipak, ovo je prvi put da je nekome pošlo za rukom da u Hrvatsku dovede nekoliko imena A kategorije iz svijeta gastronomije. Pionir u organizaciji ovakvog tipa događaja je Rudolf Štefan s realizacijom kongresa Chefs Stage. Iako Rasmus Munk nije došao u Istru održati svoje predavanje kako je najavljeno, već je to odradio putem video veze, a fizički prisustvovao samo na press tripu rezerviranom za strane medije i chefove, u Rovinju su svoja iskustva podijelili Ana Roš, Dabiz Munoz i Massimo Bottura uz brojne druge stručnjake. Maksut Askar koji je turbopopularan u Turskoj je kuhao i na večeri u hotelu Adriatic. Osim panela, masterclassova, zabavnog programa održane su i gala večere u suradnji stranih i domaćih chefova u restoranima Cap Aureo, Agli Amici i restoran hotela Adriatic.
Ana Roš, Dabiz Munoz i Massimo Bottura očekivano su ispunili dvorane do posljednjeg mjesta i bili najzanimljiviji protagonisti festivala. Ana Roš je doista briljirala u svakom svom nastupu, bila je egzaktna, zanimljiva, a publici je ponudila konkretne informacije koje doista mogu primijeniti u kuhinji. Munoz je prenio svoju filozofiju koja nije odveć upotrebljiva n našim prostorima jer radi se o genijalnom umu kojeg je teško slijediti ali može poslužiti kao neiscrpna inspiracija. Isto je i s Botturom kojem će mnogi kolege chefovi možda spočitati što već godinama nije direktno uključen u pripremu hrane u kuhinji, ali od njega šira masa ljudi može naučiti kako od sebe napraviti brend i kako osnovni posao kuhanja i vođenja restorana može evoluirati do društveno važnih projekata u svijetu.
Ono što bi bilo doista vrijedno je da se još veći naglasak stavio na sam sadržaj i publiku kojoj se komunicira. Festival je otvoren panelom pod nazivom "Manifest hrvatske kuhinje". Na kojem su Deni Srdoč, Boris Šuljić. Hrvoje Kroflin,Tvrtko Šakota i Hrvoje Petrić iznijeli glavne točke manifesta. Manifest je dokument u kojem s iznose nečije namjere, motivacije ili gledišta, a svaki dobro koncipiran manifest ne predstavlja samo jasan napad na neko gledište, već je i praktično sredstvo za postizanje ciljeva. Sukus Manifesta hrvatske kuhinje je zapravo popis želja za korištenjem kvalitetnijih i ekološki proizvedenih namirnica i formiranjem bolje mreže malih proizvođača. Inzistiranju na korištenju namirnica u sezoni, poticanje izvrsnosti, briga o održivosti, edukaciji te kvalitetnija prehrana u obrazovnim ustanovama. Ipak, popis želja malo koristi u praksi nekome tko je vlasnik restorana ili je zadužen za vođenje kuhinje. Manifest nije popis želja za bolju budućnost već niz rezolutnih odluka koje određuju smjer kako će se i što raditi. Svakako je potrebno želje staviti na papir, ali ono što je doista nužno je odgovoriti na pitanje "kako?" što je možda dobar smjer za neka buduća izdanja. To je naravno daleko zahtjevnije i izazovnije, ali posjetitelju koji je na bilo koji način uključen u svijet gastronomije bi takvo što veoma koristilo. Primjerice, kako urediti kratki lanac vrijednosti da kvalitetna sirovina preko distributera dođe u dobrom stanju u restoran? Zašto je važno da restorani prestanu bazirati svoju nabavu na proizvodima iz supermarketa jer je tako jednostavnije i kako se organizirati? Kako pristupiti institucijama da iste potpomognu rješenje ovog problema? Kako urediti začarani krug loše edukacije gdje velike hotelske kuće primaju praktikante, a istima ne žele isplatiti minimalnu naknadu ili ih ostave prepuštene same sebi da poliraju beštek za vrijeme prakse? Na žalost u ovom stanju u kojem se nalazi hrvatsko ugostiteljstvo danas, nije dovoljno reći da trebamo nabaviti lokalnu namirnicu ili raditi na edukaciji, jer se neminovno otvaraju pitanja gdje pronaći dodatno vrijeme, novac, a izvor problema nije samo u obrazovnim ustanovama već i u ugostiteljskim objektima koji aljkavo pristupaju praktikantima. Dublji fokus na sadržaj bio je očekivan i na predavanju položaja žena u gastronomiji i zero wastea. Posebno bi bilo zanimljivo čuti kako o zero wasteu promišlja jedan od najmaštovitijih i najtalentiranijih chefova u Hrvatskoj kao što je Tvrtko Šakota, ali primjera zasigurno ima još.
Ovaj događaj je neosporno važan za promociju hrvatske gastronomske scene na stranom tržištu, zato i jest izuzetno velik naglasak i stavljen na strane novinare koji su imali prilike prisustvovati gala večerama, a u nedjelju bolje upoznati Istru kroz degustaciju maslinova ulja na Brijunima. Weekend Food Festival ima izvrsnu startnu poziciju da postane platforma koja će potaknuti promjene. Bilo bi lijepo vidjeti da u nekim budućim izdanjima bude još veći naglasak na sadržaj koji je zanimljiv, koristan i poučan baš ljudima iz struke koji proizvode, prerađuju, a u konačnici i poslužuju hranu. Da mladi iz ugostiteljskih škola imaju prilike doći na predavanja na kojima će vidjeti i naučiti nešto novo od svojih idola. Bilo bi lijepo kad bi ovo događanje doista postalo nezaobilazno mjesto susreta velikog broja iz struke jer nudi vrijedan sadržaj.
Promocija i marketing na stranim tržištima su važni, ali prvo moramo zasukati rukave i unijeti promjene kod kuće da bismo mogli izaći u svijet jer ovako postoji opasnost da veliki trud bude samo dobro upakiran proizvod s nekoliko bljeskova.