"Prije nekoliko godina sam na fakultetu s jednim kolegom u grupi raspravljala o hrani i kada nam je spomenuo insekte i izjavio kako će nam alge postati najbitnija namirnica, svi smo se pobunili i rekli da je nemoguće da ćemo to jesti. No, sad da moram zamisliti što će nam biti hrana budućnosti, s obzirom na to što sve imamo danas na raspolaganju i na što smo navikli, nije mi taj koncept nemoguć. Naravno, postoji u nama taj strah hoće li nas takva hrana zadovoljiti i kada razmišljamo o budućnost kod sve više ljudi se javlja zdravstvena, ali i klimatska anksioznost", započinje doktorica znanosti i psihologinja Anđela Jelić naš razgovor o tome što nas čeka u budućnosti kada je riječ novim namirnicama i kako se prilagoditi sada već neizbježnim promjenama u načinu na koji uzgajamo, obrađujemo i konzumiramo hranu.
"Kako razmišljati o svojoj prehrani u budućnosti? Tako da prvo sagledamo svoje navike i ustvrdimo što možemo učiniti kako bismo nešto promijenili, unaprijedili, kako bismo radili bolje. Navike najbolje mijenjamo zamjenom jedne s drugom i uvrštavanjem novih navika uz postojeće.
Odličan primjer je način na koji jedemo i jesmo li uopće svjesni svojih navika i ponašanja: jesmo li opušteni uz tanjur ili smo stalno u grču, razmišljamo li o tome što jedemo ili samo ubacujemo u usta dok pregledavamo mobitel ili pratimo seriju na televiziji. Male promjene su dovoljne da si pomognemo. Da umjesto televizije pustimo glazbu, da mobitel stavimo sa strane, da promislimo što nam je u tanjuru i eventualno nešto zamijenimo drugom namirnicom", objašnjava nam dr. sc. Jelić i dodaje: "Potrebno je osvijestiti samom sebi da postoje stvari koje ipak možemo kao pojedinci napraviti. Teške situacije nam uvijek djeluju kao okidači za promjene. Ključno je razmisliti kako smo došli do toga. Kako je došlo do klimatskih promjena, kako smo se do sada ponašali? Razmišljanje o tome kako jedemo pomaže nam da jedemo raznovrsnije i da shvatimo kako možemo smanjiti udio mesa u prehrani, a i dalje unositi proteine. Sad nam je vrijeme da učimo o zamjenama za određene namirnice", ističe.
Anđela Jelić doktorirala je psihologiju na milanskom sveučilištu Università Cattolica del Sacro Cuore radom na temu oblikovanja poruka o prehrani, trenutno je dio tima zagrebačkog Centra za crijevni mikrobiom te odnedavno asistentica na Katedri za psihologiju (fakultet). Posvetila se upravo psihologiji prehrane, a u zagrebačkom Centru za kulturu prehrane vodi radionice o navikama i svjesnom jedenju. Upravo zato smo je zamolili da prokomentira način na koji se predstavljaju tehnološke inovacije i novi izvori hranjivih tvari kao što su razni oblici proteina, laboratorijski uzgojeno meso, proizvodi morskog ratarstva i slično.
"Kada razmišljamo o proizvođačima koji na tržište žele plasirati novi proizvod, sve ovisi o načinu na koji će dani proizvod prezentirati. Što će točno naglasiti, za čiju je dobrobit taj proizvod i tko su potrošači koje će to zanimati? Svakako bi pritom trebali pratiti etičke standarde jer sve treba raditi s dozom zdravog razuma", odlučna je.
"Jedan od primjera gdje uvođenje alternative za meso nije prošlo sasvim glatko bio je burger od biljnih proteina koji je jedan popularni američki lanac brze hrane ponudio kupcima bez puno uspjeha. Zašto to nije funkcioniralo? Super je da imamo izbor i što jedan brend koji ima lojalne kupce nudi široku ponudu, no jesu i uz novu ponudu dali i dodatnu vrijednost? Zašto su ustvari uvrstili taj biljni burger u ponudu? Zato da budu u skladu s trendovima i da mogu reći da sudjeluju u promjenama ili da ga i onaj najkonzervativniji kupac proba pa da kroz to doista educiraju, preodgoje svoje kupce i pripreme ih na nove uvjete života? Koji je glavni cilj?", pita nas dok odmahuje glavom.
Kada je riječ o predstavljanju novih, inovativnih proizvoda, na umu treba imati tko je ciljana publika jer to doista nisu svi. Potrebno je prvo probuditi interes ljudi kako bi isprobali hranu o kojoj se radi.
"U ovom trenutku će hranu koja ulazi u kategoriju inovativnih namirnica isprobati prvo oni znatiželjni, ljudi koji su više putovali i prije susretali sa sličnim namirnicama. Također ovisi kako će te namirnice doći na tanjur jer to isto utječe na doživljaj ljudi. To je kognitivni faktor naše prehrane: što vidim, koja očekivanja stvaram i što dobivam? Kako mi je predstavljeno jelo na meniju? Moja očekivanja se mijenjaju ovisno o tome što mi se predstavi, a svi želimo da nam očekivanja budu zadovoljena. Ne želimo se osjećati prevareno, želimo biti sigurni u to što unosimo u sebe".
Napominje da čvrsti stavovi štite ljude od nepoznatog, a svi smo instinktivno skeptični na sve novo: "U ljudima se javlja otpor i veliki postotak će uvijek tražiti potvrdu da to što im se nudi nije dobro. Sve dok ne naiđu na neki okidač radi kojeg će razmotriti uvođenje promjena. To može biti bolest, nestašica hrane, financijska situacija…".
Što se odlučivanja što ćemo kupiti i pojesti tiče, naglašava dr. sc. Jelić, tu na nas djeluju unutarnji i vanjski čimbenici. Unutarnji su razumijevanje sebe, svojih potreba i navika, kao i naše kulture i odgoja koji na nas utječu, dok su vanjski čimbenici ustvari utjecaj drugih, a to su društvene mreže, mediji i razne društvene norme. Osim toga, tu je i ekonomsko-socijalni utjecaj. U to ulaze dostupnost hrane i raspoloživost financijskih sredstava, kao i koliki prioritet dajemo hrani i njenom odabiru odnosno koliko nam je to važno.
Unatoč čestom nepovjerenju, zanimalo nas je zašto i dalje više vjerujemo hrani s proteinima graška, boba, krumpira i slično, nego recimo kukcima kao izvoru proteina: "Povrće nam je poznato pa nam ne stvara toliki otpor. Počelo se pričati više o tome, svijest je porasla o tome da treba jesti više povrća. Odličan primjer kako se tu šalju poruke potrošačima. Ljudi će teško prihvatiti poruku da moraju reducirati količinu mesa koju unose, no puno ih je lakše uvjeriti da nešto povećaju, što je u ovom slučaju količina povrća koje jedu. Kada govorimo o navikama, lakše je nešto zamijeniti nego sve eliminirati. Ako pritom znam što trebam raditi, puno mi je lakše: ako mi netko samo kaže da smanjim unos mesa, u meni se javlja otpor i pitanje od čega ću živjeti? Zbog osjećaja gubitka i manjka iskustva s nečim drugačijim, ljudi se znaju opirati. Pogotovo u kontinentalnoj Hrvatskoj, obrok nije obrok ako nema mesa. Zato je važno ljude educirati da ima proteina i izvan mesa. Ne možemo se samo osloniti na to da je neka zamjena za mesa ukusna pa da je zato treba jesti".
Iznimno je važna pismenost o hrani jer to koliko znamo i što je za nas dobro, napominje, utječe na naše odabire: "Ljudi nisu svjesni koliko na mentalno i fizičko zdravlje utječe naša prehrana. Ne osvještavamo što nam ustvari tijelo govori nego slušamo vanjske okidače kao što je to miris peciva iz pekare na uglu ili pak kebaba u kasni sat. Većina ne zna zašto bi se naša prehrana trebala bazirati na proteinima. Ne znamo odakle ih možemo dobiti niti jesmo li unijeli dovoljno proteina kroz hranu jer je to prilično teško procijeniti. Svi smo pomalo u deficitu što se proteina tiče i zato je čak preporučljivo uzeti mjericu proteina na dan. Koliko smo skeptični prema proteinima kao da je riječ o nečemu umjetnom, a testirani su na astronautima i tu su kao pomoć. No, to je percepcija koju je teško mijenjati".
Ističe da je sve stvar manjka znanja i informacija te nepovjerenja: "Svi znamo da je znanost jako napredovala, ali smo svejedno jako skeptični jer nemamo kontrolu nad tim. Informacije do ljudi trebaju dolaziti kroz različite slojeve društva i trebaju se komunicirati na više razina. Kada govorimo o ovakvim inovacijama, treba razmišljati o novim generacijama i od vrtićke dobi uvoditi promjene pa zatim preko djece educirati i roditelje. Djeca nam danas drugačije jedu nego što smo mi jeli prije 20 godina, a oni su budući kupci tvrtki koje će na tržište izbacivati nove namirnice! Novim generacijama kao što je, primjerice, generacija Z, meso uzgojeno u laboratoriju će biti prihvatljivije nego nama. Mlađim generacijama je to zanimljivo jer žive okruženi tehnologijom, kad je već tu zašto je ne bismo koristili posvuda? Osviješteni su o utjecaju agresivnih načina uzgoja životinja na planet i naše zdravlje".
Za kraj naglašava da treba proći vrijeme da šira publika prihvati neku namirnicu, kao što su to recimo insekti, koja nam je do sada bila nezamisliva kao dio prehrane. Nakon prvih kušača i kupaca, prisutnosti proizvoda u specijaliziranim trgovinama slijedi ulazak takvih namirnica u supermarkete. Jednom kada postanu dostupni većini, polako će se širiti broj kupaca. Iako smo za sada u Hrvatskoj i dalje okruženi kvalitetnim domaćim namirnicama, tradicionalni u nahođenju i daleko od ozbiljnih pomaka po pitanju uvođenja hrane budućnosti, edukacija je prvi korak prema širenju vidika. A ono što već danas možete napraviti jest udaljiti se od računala za vrijeme ručka i odložiti mobitel sa strane te doista se posvetiti obroku koji se nalazi pred vama.
*Zahvaljujemo SquareOne Coworking d.o.o na ustupljenom prostoru za snimanje editorijala