Ako ste ikada sjedili za stolom u Italiji i uživali u tanjuru svježe pripremljene tjestenine s bogatim umakom, velika je vjerojatnost da ste svjedočili jednom od najomiljenijih talijanskih kulinarskih rituala - "fare la scarpetta". Doslovno prevedeno, izraz znači "napraviti malu cipelu", dok u Hrvatskoj često kažemo "potunkati", "potočati", "pomacati"... Svi ti nazivi odnose se na komadić kruha kojim se briše svaki trag umaka s tanjura, omogućujući da ni kapljica umaka ne propadne.
Ovaj mali, ali značajan čin nije samo gastronomski trik, to je ritual, gotovo ceremonijalni završetak obroka, koji je duboko ukorijenjen u talijanskoj kulturi. Iako se danas prakticira širom zemlje, njegovo podrijetlo i dalje izaziva rasprave. Jedna teorija navodi da je običaj nastao u Veneciji, no problem s ovom tezom je što se kruh u sjevernoj Italiji rijetko služio uz tjesteninu, dok je u južnim regijama bio nezaobilazan dodatak. Stoga, nije vjerojatno da je upravo sjever dom ove navike.
Kulturni povjesničar Fabrizio Vanni u svojoj knjizi o srednjovjekovnim prehrambenim navikama istaknuo je da je "la scarpetta" postala popularna nakon uvođenja rajčice u talijansku kuhinju krajem 16. stoljeća. Prije toga, umaci su bili gušći i robusniji, pa nije bilo potrebe za kruhom. S dolaskom rajčice, umaci su postali laganiji i više tekući, idealni za potočati kruh, dok je u isto vrijeme štedljiv pristup hrani dodatno učvrstio ovu praksu. Uostalom, svi znamo koliko je kruh zasitan.
Baš zbog toga neki smatraju da fare la scarpetta potječe iz srca onoga što znamo kao cucina povera, kuhinje skromnih ljudi koji su nekada doslovno bili gladni i kojima je svaki zalogaj bio dragocjen. Kada niste znali kada ćete jesti ponovno, logično je bilo iskoristiti svaki ostatak umaka, pa i pomoću kruha.
Vizualna metafora izraza također je očaravajuća: prilikom brisanja kruhom, prst djeluje kao "nogica", a kruh kao "cipela" koja skuplja svaku kap s tanjura. Ovaj mali čin, pun užitka, predstavlja više od kulinarskog rituala, on je simbol uživanja, zajedništva i poštovanja prema hrani.
Ipak, i za ovaj ritual postoje pravila bontona. Giovanni Della Casa u svom vodiču Il Galateo jasno objašnjava da je fare la scarpetta prihvatljiv tijekom neformalnog obroka, no u formalnim prilikama i u javnosti kruh se ne pomiče prstom po tanjuru, već vilicom, čime se zadržava elegancija.
Na kraju krajeva, fare la scarpetta nije samo prikupljanje umaka; to je mala gesta koja spaja okus i kulturu, tradiciju i svakodnevicu, mali ritual koji svjedoči koliko Talijani poštuju svaki zalogaj i uživaju u zajedničkom obroku. I možda, baš u toj jednostavnosti, leži čarolija talijanske kuhinje, jer niti jedna kap umaka ne smije biti izgubljena.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....