"Nisi mu mogla iz vole ziti pa si išla devenice raditi!" Tako su nekada seoske žene jedna drugoj znale govoriti kada su muževima pripremale bele devenice, kobasice koje su gastronomska tradicija i svojevrsni suvenir Posavine i gornje Moslavine. U prijevodu bi to značilo da supruga nije mogla da ne udovolji svom dragom, a mora da je to zaista radila iz volje jer s devenicama ima posla.
Bele devenice, kobasice brašnjače ili meljne kobase, nadjevene su bijele kobasice koje su se u nekadašnja siromašna vremena pripremale često, a danas su prava rijetkost. Za nadjev se koristi meso potrbušine ili dio od rebara, meso se ne melje niti sjecka, nego se reže u duge trake širine do 3 cm. Zatim se stavlja u pac dva do tri dana, dakle nasoli se, popapri, doda se i po želji mljevena crvena paprika, češnjak, voda, a ponekad i temeljac u kojem se kuhalo meso, iznutrice i kože za kobasice, krvavice ili prezvuršt. Međutim, kako se nekada na mesu štedjelo i ono se jelo rijetko, u ove kobasice se dodaje i domaće kukuruzno brašno koje je potrebno namočiti vodom aromatiziranom češnjakom. Meso se potom uvaljalo u brašno pomiješano s mljevenom paprikom i paprom te se punilo ostatkom brašna u debelo svinjsko crijevo koje se moralo dobro oprati. Taj potonji, nimalo ugodni posao radile su žene i za njega treba imati želudac. Stoga je, kad se uzme u obzir kompletna priprema ovih nesvakidašnjih kobasica, jasna ona rečenica s početka teksta.
Za bele devenice treba imati volju i strpljenje. Crijeva su se prala i po dva dana i stajala su preko noći u pacu od vode, octa i crvenog luka kako bi se uklonio njihov neugodan miris. I onda opet ispiranje u toploj vodi, a miris bi potpuno nestao laganim dimljenjem devenica. Crijeva se ne smiju previše napuniti, kobasice ne smiju biti nabijene kako crijeva prilikom kuhanja ne bi pukla zbog bubrenja brašna, a i voda u kojoj se devenice kuhaju ne smije zakipjeti. Kuhaju se na laganoj vatri oko dva, dva i pol sata, a prije kuhanja se izbockaju nožem.
Devenice se zatim hlade i mogu se odmah jesti, no još im je bolji okus ako se stave na dim, a na taj način se dulje i čuvaju i potpuino se gubi eventualni zaostali miris crijeva. Kako se pripremaju bele devenice nama je svojevremeno pokazala gospođa Smiljana Kostelac iz posavskog sela Palanjek, nedaleko od Siska. U njezinoj kući su se ove kobasice oduvijek radile.
- Meso se nekada šparalo, nije se jelo često kao danas, a ove sirotinjske kobasice primjer su kako se nekada ama baš sve iskoristilo, čak i crijeva koja bi se inače na kolinju bacila. Oni bolji primjerci mesa spremali su se za posebne ručkove, svečanosti i blagdane, a od drugog dijela radile su se i kobasice, no i one su se štedjele. Bele devenice i jesu i nisu kobasice. Imaju sličnu strukturu, no one bi nas ustvari zavarale kad se nisu jele one prave mesne. Kod nas bi se na to reklo: puna usta, prazna rit - kroz smijeh nam je isprčala gospođa Smilja.
- Kod pripreme devenica važno je imati dobro meso, i to ne ono krto, meso mora imati masnoće. Važno je i dobro brašno, odnosno mela, a u kobasici mora biti podjednako svega, ne smije faliti ni mesa ni brašna. I treba biti oprezan sa soli, ponekad je nije potrebno ni dodavati jer meso iz paca je već samo po sebi dovoljno slano - napominje Smiljana. U nekadašnja vremena hrana se drugačije vrednovala, nije se bacala i svakoj se namirnici pristupalo s poštovanjem, a bele devenice jedan su od takvih primjeraka. Danas je drugačije, težimo jesti zdravo, a opet se jede mnogo industrijski prerađene hrane koja nema ama baš nikakvu vrijednost i čiji okus nastaje neprirodnim putem.
Bele devenice kao i mnoge druge prave domaće kobasice ne mogu se kupiti u supermarketima ni pojesti u restoranima, čast iznimkama, odnosno onima koji drže do svog i do prave poštene domaće hrane. Ovo je bila hrana naših baka i djedova, prabaka i pradjedova, hrana koja je zapisana u nama, koja nas je obilježila kao i podneblje iz kojeg dolazimo. Bele devenice dio su i mojeg nasljeđa, no ne sjećam se da ih je itko u obitelji radio, već tada, za vrijeme mog djetinjstva živjelo se u izobilju. Međutim, zahvaljujući gospođi Smilji i domaćicama poput nje još se čuvaju stari običaji o kojima je lijepo slušati, ali i kušati ih.
Bez truda tih vrijednih žena koje i danas ugađaju svojim obiteljima tako što kuhaju svaki dan i od toga ne rade neku znanost niti se time hvale na sva zvona mnogi od nas danas ne bi nikada ni čuli za bele devenice i neka druga zaboravljena jela. One su te, a među njih spadaju majke i bake iz svih naših regija, koje su nas uče onome što vrijedi.
Bele devenice
- 2 kg mesa iz paca, potrbušina ili dio od rebara
- 1 kg kukuruznog brašna
- 1-2 žlice mljevene crvene paprike
- 2 dl vode aromatizirane češnjakom
- sol, papar
- svinjsko debelo crijevo
Crijevo dobro oprati, smjesa će se puniti u vanjsku stranu crijeva, znači treba ga okrenuti. Meso izrezati na trake širine 2 do 3 cm. Brašno staviti u veću posudu, dodati mu mljevenu crvenu papriku i papar te malo soli i namočiti ga vodom u koju ste prethodno narezali dva do tri češnja češnjaka kako bi ju aromatizirali. Trake mesa uvaljati u brašno pa ih gurati zajedno s ostatkom brašna u crijevo. Zavezati krajeve kuhinjskim koncem, izbockati kobasice vrhom noža i staviti ih kuhati u vruću vodu koja ne smije vriti kako kobasice ne bi pukle. Kad su devenice kuhane ohladiti ih, rezati na šnite i poslužiti sa sirom i domaćim kruhom. Poželjno je devenice staviti na jedan dim čim će im okus biti još bolji, a i potpuno će nestati eventualni neugodan miris od crijeva.