Janjetina, teletina ili hobotnica, puno povrća, najvažnije krumpira, sporo pečeno ispod željezne kupole koju zovemo peka (ponegdje i cripnja, čripnja ili sač), kao i jelo od kojeg god mesa pripremljeno zove se isto. U Dalmaciji se priprema peke drži za potpuno odvojenu kategoriju, pa netko tko je inače odličan kuhar uopće ne mora biti vješt za nju i obratno.
Meso i povrće ubacuju se u zdjelu, pokrivaju poklopcem od lijevanog željeza i ubacuju u vatru tako da se prekriju žarom. Što tu uopće može poći po krivu? Ipak, jednostavni recepti uredno su i najteže savladivi, a ovo umijeće nije nikakva iznimka.
Peka, naime, traži iskustvo. Koje meso staviti, koju vrstu peke odabrati (limenu, gusenu ili onu pak od terakote)? Kako rasporediti žar i koliko uopće peći samo su neka od pitanja koje si postavljamo kad se odlučimo uhvatiti u koštac s tim prastarim, a opet svevremenskim jelom.
Tisućljećima se peka koristila kao svakodnevni kuhinjski alat, a iz kuhinja počinje nestajati kad i pojava otvorenog ognjišta. U principu razlikujemo dvije vrste peka - glinenu i željeznu. Gotovo 500 godina pr. Krista nađeni su ostaci glinenih peka (poklopaca) na području Slavonije, gdje su poznatije pod nazivom prokljuka ili vršnik. Naime, tada se jelo vrlo vjerojatno pripremalo umotano u tanak sloj gline, a bilo je vrlo zanimljivo promatrati što se događa pod poklopcem. Nešto kasnije, za vrijeme osmanlijskih osvajanja razvila se i željezna peka, danas poznatija kao sač.
Bitno je spomenuti kako se neka inačica peke raširila po gotovo svim regijama Lijepe naše te se u Istri se često koristi naziv čripnja, dok je u Podravini poznatija kao pokrivač. Iako je peka danas sinonim za mesno jelo ili hobotnicu, pod pekom su se nekad pekli i kruh, peciva i kolači (a ponegdje je to običaj i danas).
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....