U Palermu i Trapaniju na Siciliji, arancini su tradicionalno jelo za blagdan Svete Lucije, 13. prosinca, kada se ne jedu kruh i tjestenina, čime se obilježava dolazak broda sa žitom na taj blagdan 1646. godine, čime je ublažena teška glad.
Riječ arancina ili arancini znači male naranče, pa se na jugu Hrvatske koristi i za ušećerenu koru tog voća. Planetarno popularno jelo istog naziva ipak dolazi s juga Italije, Sicilije, i naziv ne nosi zato što se radi od naranče, nego zato što i danas izgledom – bojom i oblikom – na nju podsjeća, a nekoć i slatkim okusom. Ipak nam je najzanimljivija etimološka rasprava koja razjedinjuje otok, translira šire natjecanje za dominaciju, ali do toga ćemo doći.
Prvi arancini bili su, dakle, slatki i pravili su se od sastojaka poput ricotte, šećera, začina i mlijeka. Današnja verzija počela se pripremati u 10. stoljeću tijekom arapske vladavine Sicilijom. Osmanlije su često posluživale veliku zdjelu riže s dodatkom šafrana uz meso i povrće, koje su dijelili za stolom, a prije nego bi kretali na duga osvajanja, sastojke su pohali i pržili jer im je okrijepljujuće jelo tako bilo lakše prenosivo.
Novi vladari, osvajači, donijeli su rajčice na Siciliju u 15. stoljeću i zauvijek promijenili tijek talijanske, pa i svjetske kuhinje. Međutim, arancini kakve ih poznajemo danas, s pasatom, počeli su se s obje strane otoka pripremati tek u 19. stoljeću. Kada je Italija postala nacionalna država s uključenim mediteranskim otocima 1861. godine, arancini su postali reprezentativni primjer južnotalijanske kuhinje. Ipak je zadržana razlika između rodova koji se koriste na različitim dijelovima otoka.
Nevolje s rodom
Nije dobar okus ključni razlog slavi ovog uličnog jela, nego ogromno višedesetljetno pripetavanje između dviju strana otoka oko roda ove imenice. Dok oni koji žive na istočnoj strani otoka koriste muški naziv arancino (arancini u množini), stanovnici zapadne strane zalažu se za ženski oblik, arancina (arancine u množini), kada se govori o ovom prženom zalogaju. Natjecanje između dvaju najvećih sicilijanskih gradova, Catanije i Palerma, translirano je u ovu kulinarsku debatu koja je postala bojno polje za širu kulturnu hegemoniju nad otokom.
Pobjednika nema, odlučili su lingvisti, i smiju se koristiti oba naziva, iako bi, da se ne radi o dugoj tradiciji, a i o potencijalnom ulasku na minsko polje da se dozvolilo da u ratu netko pobijedi, bilo ispravnije koristiti ženski oblik s obzirom na to da je u talijanskom voću uglavnom dodijeljen taj rod.
Odličan recept iz Dante Tapas bara
Nedavno smo bili u odličnom Dante Tapas baru o kojem smo napisali i tekst. Jako su nam se svidjeli njihovi crni arancini pa smo ih zamolili da s nama podijele recept za njih.
Trebat će vam:
500 g sipe
400 g žutog luka
tetrapak ili konzerva pelata
cvijet anisa
crnilo sipe
lovorov list
sol i papar
2-3 dcl bijelog vina
Priprema:
Usitnjeni luk izdinstajte dok skroz ne omekša, dodajte sipu narezanu na male kockice, vino, pelate i lovor. Sol i papar sačuvajte za kraj pa dodajte po potrebi. Kuhajte dok sipa ne omekša. Dodajte rižu i podlijte temeljcem. Na kraju dodajte parmezan, maslac i konjak te mantekirajte (energično miješajte dok se sve ne poveže). Napravite kuglice, panirajte ih i popržite u ulju dok ne postanu zlatno smeđe. Poslužite uz umak ili kremu po želji.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....