Žižula je zanimljivo i pomalo neobično voće koje izgledom i veličinom podsjeća na šljivu ili malu datulju. Poznata je i pod nazivima čingulin, čičindra, čičindarica, cicindra, čičimak i žižulja. Njezino je latinsko ime Ziziphus jujuba. Riječ je o grmu ili manjem stablu koje potječe iz istočne Azije, a danas je rasprostranjeno i na području Sredozemlja.
Uzgoj žižule seže vrlo daleko u prošlost. Smatra se da se u istočnoj Aziji uzgajala još oko 9000. godine prije Krista. S vremenom se proširila i u Europu, gdje najčešće raste u mediteranskim krajevima. Može se pronaći i u našim primorskim područjima, gdje uspijeva zahvaljujući toploj i sunčanoj klimi.
Plodovi žižule tijekom sazrijevanja mijenjaju boju. U početku su smeđi, a kako dozrijevaju, prelaze u narančasto-crvenu boju. Kora im je u početku čvrsta, glatka i sjajna. Svježe žižule su hrskave i osvježavajuće, a okusom podsjećaju na jabuke. Zbog toga ih mnogi vole jesti upravo dok su svježe i čvrste.
Kako plod sazrijeva, kora postaje smežurana. To ne znači da se plod pokvario. Naprotiv, tada žižula postaje slađa i okusom sve više podsjeća na datulju. Upravo zbog svog izgleda i okusa sušena žižula često se naziva kineskom crvenom datuljom.
Od nje se mogu napraviti čaj, pekmez, kompot i liker. Zanimljivo je da se može dodavati i slanim jelima, primjerice umacima uz meso.
Žižula je danas posebno zanimljiva jer nije samo ukusno nego i cijenjeno voće. U vrijeme njezina sazrijevanja može se pronaći na tržnicama, a prvi plodovi ponekad postižu i vrlo visoku cijenu. Zato je pravo vrijeme za berbu žižule prilika da se uživa u ovom neobičnom i drevnom voću koje je iz daleke Azije stiglo i do naših krajeva.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....