14:30, Slavonska avenija standardno je zakrčena, a mi lagano napredujemo prema cilju. Klima u autu radi što može, ali vrućina je jača. Idemo Kod Vukušića – restorana o kojem se priča već godinama, toliko da se čini kao da je tu oduvijek. Suvozač je uvjeren da restoran postoji već dvadeset godina, mi mislimo da nije baš tako. Nakon kratke rasprave u autu, suvozač i dalje ne odustaje od svoje teorije o dvadesetogodišnjoj tradiciji, ali internet i zdrav razum na našoj su strani. Vukušić je tu "tek" četrnaest godina. Ipak, koliko se o njemu priča, čovjek bi pomislio da su vrata restorana otvorena još i prije zatvaranja Kulušića. Kako god, mi smo ga prvi put recenzirali prije nekih pet, šest godina.
Kada smo nakon, čini nam se, sedam gladnih godina stigli u poslovni kompleks Slavonske avenije, nismo prošli rampu i ušli na ograđeni parking ispred restorana. Sparkirali smo se divlje, na tratini, što nam se i činilo primjerenim s obzirom na okružje. Veliki pogoni, pusti parkinzi, oronule zgrade nekoć velike industrije, sve to krasi srdačan ambijent restorana Kod Vukušića. Velika terasa upogonjena barem s osam velikih propelera koji pušu zrak gostima, dajući terasi tračak propuha.
Unutrašnjost restorana, iako uglednija s drvenim stolovima i nešto jačim hladom, bila nam je malčice pretamna. Sjeli smo vani, za prvi stol do prozora. Plastični stolnjak na kojemu su nam se gole ruke lijepile oprostili smo im. Došli smo na nešto kasniji ručak, pa je od preostale klijentele stol do nas bio zauzet poslovnim dogovorom, dok su ostale stolove činile većinom obitelji.
Konobar nam prilazi s jednostavnim pitanjem: "Što ćete jesti?" Tražimo jelovnik, no on uz osmijeh odgovara da ga ima, ali da ga poznaje bolje od pustih slova na jelovniku, i da je zapravo najvažnije jesmo li za ribu ili meso. Odluka je bila laka: unaprijed smo znali da želimo ribu, pa smo se prepustili njegovim preporukama, uz napomenu da smo prilično gladni, što možda i nije bila najpametnija odluka.
Kad smo drugog konobara zamolili za vinsku kartu, dočekao nas je sličan odgovor: "Pred vama je vinska karta", pokazujući na sebe. I doista, poznavanje svakog vina na listi bilo je impresivno, ali o tome kasnije. Na njegov prijedlog odabrali smo svježu, ali karakterom bogatu Kabolinu Malvaziju 2024.
Već s prvim zalogajem kruha i maslinova ulja postalo nam je jasno da smo na pravom mjestu. Ubrzo su stigle i paštete: bakalar i tuna (po 4 €). Obje su bile izvrsne, lako mazive na domaći kruh koji budi sjećanja na djetinjstvo i miris peći naših baka. Nestale su u trenu, što dovoljno govori o njihovoj kvaliteti i okusu.
Nakon pašteta stižu ozbiljni igrači: carpaccio od hobotnice (18 €), poslužen s rikulom, obiljem kapara i zrelim sirom. Već na prvi pogled jasno je da je riječ o posebnom predjelu: hobotnica je rezana izuzetno tanko, gotovo hrskava, a spoj s bogatim sirom daje jelu dodatnu dimenziju. Porcija je izdašna, toliko da smo se u jednom trenutku zapitali nismo li ipak pretjerali s narudžbama.
Marinada inćuna (13 €), na neki način, bila je još i bolja. Poslužena vrlo jednostavno, bez suvišnih dodataka, oduševila je preciznošću okusa. Kapari i rukola ponovno su u glavnoj ulozi, a obilje limunova soka dodatno naglašava prirodnu slanost inćuna. Sušene rajčice savršeno su se uklopile i zaokružile ovo fantastično, jednostavno predjelo.
A tek carpaccio od dimljene tune (15 €). Savršen i... iskreno, najradije bismo tu stali s opisivanjem. Jer su riječi suvišne. Mekoća tune, ista ona provjerena kombinacija kapara i rikule, domaćeg maslinovog ulja... Fantastično. No, nakon ovako obilnih predjela bojali smo se hoćemo li moći nastaviti istim tempom. Stoga pripazite da se, poput nas, ne iznenadite količinom slasnih predjela.
Zatim je za glavno jelo stigla velika teća. Teća puna slasnih fileta grdobine, pljukanaca, sve zapakirano u sočan šug od pomidora. Grdobina, osim što je bila puna okusa mora, bila je perfektno spremljena. Nježna i sočna. Pljukanci al dente, šug vrlo dobar, dodatak sira i petrusina pažljivo odmjeren. Jednostavno, a opet toliko ukusno jelo.
No, apsolutni vrhunac ručka i bez konkurencije najfinija riba koju smo u Zagrebu kušali posljednjih godina bila je škarpina na žaru. Svaki detalj bio je besprijekoran: meso se doslovce odvajalo od kosti, nevjerojatno delikatno, sočno i prepuno okusa. Svježina ribe bila je neupitna, a jednostavna priprema – tek malo maslinovog ulja i žara – pokazala je koliko su nepotrebni svi suvišni dodaci kad je namirnica vrhunska, a majstor zna znanje. U moru restorana gdje pod škarpinu često podvaljuju tko zna što, ovdje smo dobili autentičan, savršeno pečen komad škarpine. Kilogram prvoklasne ribe u restoranu stoji 80 eura.
Uz glavna jela dobili smo vrlo dobru blitvu s krumpirom (4 €); podjednakih omjera blitve i krumpira, spremljeno al dente, što je za pohvalu. Blago začinjeno, s dovoljnom količinom maslinovog ulja i soli. Pomidor s kaparima (koji su, primijetili smo, zaštitni znak Vukušićeve kuhinje, 3 €) bio je sasvim solidan suigrač jelima.
Glavna jela smo jedva uspjeli dovršiti, već siti, ali nas to nije spriječilo da još jednom bacimo pogled na vinsku kartu. Na čaše se nudio Tomčev izvrstan Pjenušac Rosé (5,71 €), kojem jednostavno nismo mogli odoljeti. Iako je poslužen u flute čašama, a više bi mu pristajala tulipan čaša, pokazao se kao odličan izbor uz desert. Za sam kraj smo odabrali kolač od mrkve koji je, kao i sve što smo kušali, bio apsolutno vrhunski. Prozračna biskvita, glatke glazure i savršeno doziranim preljevom karamele.
Konobari su cijeli ručak bili na razini zadatka. Ljubazni, sveznajući, vrlo pristupačni i profesionalni. Vrijedi spomenuti da se i doimaju vrlo sretnima što rade Kod Vukušića, što je znak dobrog vodstva restorana. U više navrata smo vidjeli i da poznaju goste, što znači da se ljudi restoranu rado vraćaju. Nije ni čudo, jer je hrana izvrsna.
Naravno, lokacija neće biti po svačijem ukusu, što je sasvim razumljivo. Možda bi nekoliko biljaka ispred terase pomoglo sakriti pogled na suhi asfalt koji okružuje restoran, ali ni terasa, ni plastični stolnjaci ni vrućina ne umanjuju ono najvažnije. Kod Vukušića se ne dolazi zbog romantičnog pogleda ili zelenila, ovdje se dolazi jesti vrhunsku hranu od kvalitetnih sastojaka u velikim porcijama. Nema tu crtanja po tanjuru, prezentacija je jednostavna, a kombinacije bazične, ali sve je toliko prokleto dobro da je teško ostati ravnodušan.
A možda je baš u tome stvar - ambijent je toliko apsurdan da postaje šarmantan. Gdje drugdje možete uživati u vrhunskoj hrani, a pritom s terase gledate u blokove betona i parkirnih mjesta? Svakako rezervirajte stol na vrijeme.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....