Recenziji zagrebačke Sofre, one prve, otvorene 2006. u zagrebačkom naselju Borovje, baš smo se veselili. Međutim, pokazalo se kako su nam očekivanja, očito još pod utiskom nekih prijašnjih ručkova i večera u ovom tradicionalnom bosanskom restoranu, bila pretjerana. Tog ljetnog petka poslijepodne na terasi je bio pun jedan, a u samom restoranu još sedam od ukupno 30-ak stolova.
Očekivano, jer temperatura je bila oko 35 stupnjeva i na njihovoj natkrivenoj vanjskoj terasi s tri i bočnoj, uz parkiralište, s još dva stola, bilo je nepodnošljivo vruće, a i kontejneri su (pre)blizu što nije lijepo, a još je manje mirisno. Ipak, nadobudno smo sjeli na terasu i iskoristili to vrijeme za listanje menija te naručili za predjelo uštipke s kajmakom, velike ćevape sa somunom te šopsku i kupus salate. Od buređika smo odustali, jer smo bili baš gladni, a na njih se u najmanju ruku čeka, rekli su nam, oko 20 minuta što je, u zapravo praznom restoranu - bilo malo pretjerano.
Prva jela smo dobili kroz desetak minuta. Uštipci posluženi uz Veronikin kajmak podsjetili su nas na bakine. Bez pretjerivanja, bili su odlični. Korica im je bila lijepo zlatne boje i hrskava, a unutra su bili puni, ali ne nabijeni i, kako bi to pravi Bosanci poetski opisali - "meki k‘o duša". Uz njih posluženi kajmak bio je kremast, ni pretjerano slan, a ni previše sladak, no nismo mogli ne zapitati se, ne umanjujući kvalitetu onog koji nam je poslužen, zašto nisu mogli nabaviti pravi bosanski ili srpski. Ipak su te zemlje poznatije od nas po ovom mliječnom proizvodu. No, to na stranu. Slasno smo ih pojeli sve do jednog, a u porciji, koja stoji 7 €, bilo ih je osam.
Porcija ćevapa (8 €) u ovom tradicionalnom bosanskom restoranu, za razliku od nekih pečenjara i restorana u gradu koje su smanjile normativ, još uvijek broji 10 komada. No, nisu kao što ih pamtimo. Mirisni su, korektno začinjeni, ali su, nažalost, gumasti. Lepinja je, pak, zaista za preporuku - lijepo pečena, a sočna i ukusna.
U nastavku, naručili smo šarenu dolmu za jednu osobu (11,50 €), punjeni hadžijski odrezak (18 €) i biftek Zmaj od Bosne (25 €). I dok je dolma - punjena tikvica, luk, paprika te mljeveno meso u vinovoj lozi, poslužena uz kuglicu pire-krumpira, bila lijepo kuhana, dovoljno topla, aromatična i egzotična, a umak okusom bogat, ali skladno uparen s nježnim pireom, druga su jela bila veliko razočarenje. A pritom spomenimo i kako su specijaliteti kuće. Konobar nam ni ovog puta nije znao reći koji je to intenzivan začin koji je dodan u smeđi umak u sva tri jela, a intenzivan je, gorak i nakon trećeg tanjura doista iritantan. Sve što želiš je samo dobro isprati taj okus iz usta.
No, možemo reći kako je to čak i manje bitno, jer je očito riječ o egzotičnom začinu koji ne koristimo. Ono na što, pak, ne možemo zažmiriti jesu loš izbor priloga uz glavna jela, nezačinjeno meso, presušen biftek i krupni tragovi brašna u punjenom hadžijskom odresku koji nije bio punjen!
Naime, kad nam je poslužen biftek, na prvi pogled moglo se vidjeti kako se umak "razišao". Prekrupno narezano povrće, koje je posluženo kao prilog, pustilo je vodu i sve je plivalo u tanjuru. Zbog spomenutog intenzivnog začina, okus mesa bio je gotovo potpuno kamufliran, a na prvi zalogaj bilo je jasno i da je meso presušeno i neukusno zbog nedostatka osnovnih začina. Uz ovakav komad mesa i umak, mahune, grašak, tikvice, paprika babura, karfiol i šljive nisu bile nimalo dobar odabir onoga tko je slagao taj tanjur. I krumpir je bio još sirov. Razočarano smo konstatirali kako ovaj biftek niti je zmaj, a bome ni Bosne vidio nije.
Ništa bolji, nažalost, nije bio ni punjeni hadžijski odrezak poslužen opet u istom umaku, koji je u ovoj izvedbi ipak zadržao teksturu koju bi trebao imati. Uz njega su posluženi povrće i obilna količina bungura, odnosno bulgura. Meso je "na nož" bilo meko, međutim u ustima je "pjevalo neku drugu pjesmu". Bilo je puno krpica brašna u koje je meso, pretpostavljamo, bilo uvaljano tijekom pripreme i ostavljeno u hladnjaku do narudžbe. Niska temperatura i vlaga učinili su svoje, te se brašno zgrudalo, što ne bi bio slučaj da je svježe pripremljeno za pečenje. Još je veće razočarenje bilo što u odresku nije bilo kajmaka kojim je trebao biti punjen, a nismo ga našli ni u umaku. Ili je jednostavno ispario ili odrezak njime uopće nije bio punjen.
Ovaj ručak željeli smo popraviti desertom i turskom kavom. Naručili smo tufahiju i begovu baklavu. I dok smo se za kavu (3,50 €) složili da je bila baš "tanka", tufahija (4,50 €) je bila lijepo osvježavajuća, jabuka idealno kuhana, reska kako treba, a punjenje taman zaslađeno. Sir, šljive i orasi u desertu koji se zove begova baklava (5 €) nisu nas oduševili. Iako lijepo rashlađena, tekstura i kombinacija slatkih, orašastih i kiselih okusa nije nam se svidjela, no to je možda zato što smo, zbog naziva deserta, očekivali nešto sličnije baklavi.
Kad uzmemo u obzir da smo ovaj ručak platili 107 eura, a zapravo pojeli tek dobre uštipke, dolmu i tufahiju, jasno nam je zašto je ovaj, nekad jedan od popularnijih restorana u Zagrebu, u posljednje vrijeme prazan. Vrijednost za novac nije zadovoljena, usluga je usiljena i nestručna, a jela puna tehničkih pogrešaka koje se ne bi smjele događati u restoranima s tako dugom tradicijom i renomeom.