Svaka čast izuzecima, ali na našoj obali postoji puno mjesta koja svaštare, pa na kraju ne znaš je li kod njih preporučljivo jesti ribu, meso, pizzu, tjesteninu ili ih je najbolje jednostavno zaobići u širokom luku. No, ovo nije jedno od njih, iako je meni restoran Bocca Vera u Malom Lošinju uistinu bogat. Biramo ga posjetiti zbog više preporuka Lošinjana jer nam mnogi nam kažu da se kod Drage Rančića odlično jede. Bocca Vera je smještena uz more, nedaleko od Muzeja Apoksiomena u centru grada i ako, poput nas, odaberete doći oko 21 sat, uživat ćete u pogledu na zalazak sunca s gornje terase restorana. Kraj je lipnja, petak navečer, a mi dolazimo bez rezervacije i smještaju nas za jedini slobodan stol od njih čak 55 na tri kaskadne terase.
Posebno atraktivna je druga terasa, na kojoj je veliki jastožer u kojem je tada plivalo 13 jastoga i šest škarpina. S obzirom na to da je još uvijek vruće, bez okretanja očima nam odmah donose bokal vode i uzimaju narudžbu. Za predjelo biramo domaću svježu tjesteninu, crne linguine s kozicama (14 eura) i crni rižoto od sipa (17 eura), a za glavno jelo cresku janjetinu s krumpirima i povrćem s grila (31 euro), tagliattu na rukoli (21 euro) i dvije salate (6 eura). Sa smiješkom uvažavaju i našu molbu da nam se sve servira po pola porcije, što vam može biti korisna informacija ako idete s djecom.
Crni linguini bili su školski "odrađeni" i vrlo korektni - al dente kuhani, u ukusnom i dobro začinjenom svilenkastom umaku i s dovoljnim brojem repova kozica. No, rižoto od sipa je neka druga priča, to je jelo bilo čisti užitak! S dovoljno crnila i lijepo kuhanom rižom te taman kuhanom sipom, ovaj bismo rižoto sasvim sigurno voljeli ponoviti. Samo bi bilo bolje da nam ga idući put serviraju uz dobar komad sira za ribanje.
Glavno jelo nismo dugo čekali. Porciju tagliatte, za koju su nas na ovom mjestu propisno pitali kako želimo da nam je ispeku, i porciju domaće otočke creske janjetine serviraju na plati, a služe na ugrijanim tanjurima. Uz to nam poslužuju i domaći kruh (košarica je 2 eura), mladi luk, salate i dvije čaše Korlatova Syraha (5 eura po čaši). U ponudi su i vina kuće - istarska malvazija i cabernet sauvignon. Tagliatta je pečena točno onako kako smo željeli, ružičasta i mekana, lijepo začinjena, no možda ipak servirana uz malo previše rukole, ali zato uz dovoljno kvalitetnog sira. S druge pak strane, janjetina je za nas koji znamo okus ovog otočnog specijaliteta bila toliko dobra da smo uz nju na neko vrijeme zaboravili da na stolu imamo i prilog i salatu. Šest taman debelo narezanih kotleta bili su naprosto savršeno pečeni na žaru. Meso je po sredini još uvijek bilo nježno ružičaste boje, a meko kao putar. Ružmarina i majčine dušice je, uz sol, bilo taman da budu mirisni i aromatični, a da janjetina dođe do izražaja. Luk je bio lijepo rashlađen i pucao je pod zubima. Također, nije se osjetio ni svima nam poznati težak vonj janjećeg loja na kakav znamo naići na pojedinim mjestima, a nije na odmet spomenuti i kako je prilog, jednom kad smo ga se sjetili probati, bio dovoljno velike porcije, ured serviran i ukusno pripravljen. No, na dekoraciji tanjura bi ovdje ipak malo trebali poraditi.
Vrhunac večeri su, uz rižoto i janjetinu, definitivno bili deserti (svaki 5,50 eura), a kraljica torta od badema i naranče o kojoj se na otoku Lošinju, rekli su nam kasnije, već dugo govori kao o slastici koju morate probati. I doista, njihova nepečena torta od badema i naranči jedan je od boljih deserata koji smo probali u posljednje vrijeme. Rade je tako da bademe ukuhaju s nešpricanim otočnim narančama, nakon čega se badem usitni i stavlja u kalup za tortu, a potom prelijeva tamnom čokoladom i hladi. Ništa manje dobri nisu bili ni Bocca breeze, torta nalik ledenom vjetru sa svježim voćem i sirupom od šljive te panna cotta s preljevom od malina i borovnica.
I ništa manje važno za dodati na kraju, tijekom večeri je Bocca Vera na gotovo svakom stolu imala dvije, a negdje i tri izmjene gostiju. To već puno govori.