ISTARSKI CAP AUREO

Čarobno mjesto s jako dobrom,maštovitom hranom i napornom poslugom koja bi morala biti opuštenija

 Vedran Peteh/Cropix/Cropix
Restoran u hotelu Grand Park ne može biti bolje smješten. Spektakularan pogled kroz staklenu stijenu na Rovinj doista je jedinstven.

Stol za dvoje, idealno smješten uz tu razglednicu, sredinom rujna dobili smo bez problema - valja napomenuti da se restoran otvara u 19 i radi do 22 sata. U sklopu Grand Park hotela više je restorana i barova: mnogo je življe kat niže, u obiteljskom Laurel & Berry Restaurantu, ili u podnožju hotela, u Primi Terreni Restaurant & Deliju, s velikom terasom na šetnici Lungomare Plaza uz more, gdje su uglavnom orijentirani na jela s roštilja. No, po prvorazredno fine dining iskustvo dolazi se na peti kat, gdje je glavni chef Jeffrey Vella, Maltežanin koji je u Hrvatsku došao 2008. da bi vodio kuhinju zagrebačke Esplanade, potom postavio dubrovački 360 by Jeffrey Vella, da bi ga zatim profesionalni angažmani vodili diljem Europe prije povratka u Rovinj.

image
Vedran Peteh/Cropix/Cropix
image
Vedran Peteh/Cropix/Cropix

Cap Aureo vrlo je ambiciozno zamišljen. restoran s tehnički perfekcionističkim kreativnim kuhanjem. Tanjuri koji dolaze iz kuhinje gdje uz Vellu kuha njegov sous chef Ivan Koprivnjak izgledaju besprijekorno. Iz menija koji broji maksimalnih 20 sljedova, gostima je na izbor hoće li uzeti tri, četiri, pet, sedam, 10, 15 ili 20 jela po osobi, u cjenovnom rasponu od 450 do 1900 kuna. Mala vojska konobara zaželjela nam je dobrodošlicu, a za našim je stolom za dvoje više puta tijekom večeri bilo čak četvero članova posluge. Listajući prilično nespretno dizajniran jelovnik, koji uz neveliku knjižicu sadrži i podeblji blok, valjda za upis dojmova, pa sve skupa podsjeća na nekakav molitvenik, odlučili smo se za sedam sljedova (800 kn po osobi), a večera je, nakon amuse bouchea, ukusne rolice s marelicom i breskvom, počela tzv. grickalicama.

Prvo, kamenica bez kamenice, jelo od lista biljke kamenice, uz pesto od motara u filmu od mora, čiji okus doista asocira na školjku. Zatim krema od kukuruza s kokicama, pa carpaccio od lubenice. Bilo je zabavno, pogotovu uz čašu Claijeva Brut Naturea. Tada počinju stizati jela iz glavnog menija, podnaslovljenog “Putovanje”.

Prvo, legendarna Vellina cvjetača, ukuhana s kozjim sirom, karamelizirana, s kvascem i tartufom. Fino jelo, posluženo s uštipkom, dosta slano. Zatim, Carbonara retrospektiva: špageti od bosiljka, sir Veli Jože, oscietra (ne razumijemo zašto se jesetrin kavijar u našem, slavenskom jeziku, udomaćio pod imenom oscietra), dimljeno ulje od čilija, poširani žumanjak. Opet lijepo, fino, ali s malo previše i malo pretvrde tjestenine - više nego al dente.

image
Privatna Arhiva/
image
Privatna Arhiva/

Treće, “Ombrinin doprinos održivom”. Pretenciozni naslov ne otkriva ništa, ali riječ je o obrazini i vratu hame, ribe koju u Istri poznaju pod talijanskim imenom ombrina, poslužene s domaćim istarskim maslinama i rajčicom - još jedno jako fino, dobro promišljeno jelo koje imperativno zagovara lokalni identitet.

Jeffrey Vella vrlo dobro razumije lokalnu namirnicu, a vjerojatno bolje od većine poznaje i tehnike potrebne za njihovu interpretaciju koja neće ostaviti ravnodušnim probirljivog, iskusnoga gosta. Idući slijed zove se Crvena Istra: ovdje nam je uz krasan, mesnat rep škampa na štapiću poslužena i domaća rajčica u nekoliko izvedbi, uz čašu izvanredno ukusne klarificirane “Bloody Mary”. I sad već ipak treba reći nešto o posluzi.

image
Privatna Arhiva/

Od samog su početka ti ljudi, uz iznimku vrlo konkretne i opuštene sommelierke Maje, bili jako napeti. Zbilja su se trudili, ali malo previše. Njihova je pretjerana servilnost prilikom svakog prilaska našem stolu bila naporna. Jer stvarno ne bi trebalo baš nakon svakog slijeda od gosta tražiti komentar i pitati je li bio zadovoljan i je li sve u redu. Stekli smo dojam da ih je netko ozbiljno postrojio, valjda jer je susjedni restoran koji ovdje posluje tek odnedavno desetak dana prije dobio Michelinovu zvjezdicu, a oni nisu.

Nedostajalo im je mekoće i elegancije, u svakom ih je trenutku previše pa imate dojam da više razgovarate s njima nego što gledate u svoj tanjur. Pa onda ta dezinfekcija stola, tri puta tijekom večere od sedam sljedova. Svako malo kad vam odnesu tanjur, netko vam posebnim sredstvima prebriše stol, i upravo kad prinesete čašu nosu i ustima, udari vas oštar miris dezinficijensa. U ove dvije godine još nismo doživjeli takvu predanost epidemiološkom programu mjera gdje nas se štiti od nas samih. No, vratimo se hrani.

Peti slijed zove se “Dubine i nizine”, a na vrlo atraktivnom tanjuru poslužen je crni korijen pečen na maslacu u masali spravljenoj od bilja koje raste na krovu hotela te medaljon grdobine s istarskom mješavinom začina i prokuhane kapare. Vrlo ukusno i lijepo jelo kao da je nadahnuto Nominim tanjurima. Nakon toga prvo, i u ovom skraćenom meniju jedino mesno jelo: “Lokalna priča o janjetini”. Prava mala instalacija: prešana janjetina s pečenim umakom od luka, majonezom od dimljene janjetine, celer pečen u kori od soli, prah luka. Veliki finale dostojan chefove reputacije.

image
Privatna Arhiva/
image
Privatna Arhiva/

Nakon predeserta, cikle na žlici i u soku, koji nam je lijepo pročistio nepce, došla su dva deserta: uštipak sa sladoledom od smokve i brioš sa sladoledom od šafrana. I uštipak i brioš nakon ovakve večere bili su suvišni. Cap Aureo je, uz visoku kuhinju koju potpisuje jedan od najboljih chefova koje smo imali, luksuz koji vrijedi doživjeti. Vinska lista je prilično raznovrsna, uz najveći broj hrvatskih etiketa i pažljiv izbor isključivo iz Starog svijeta. Ukupni je dojam ipak malo pokvarilo odveć revnosno osoblje koje bi, osobito u ovakvom ambijentu, moralo biti opuštenije.

image
Privatna Arhiva/
image
Privatna Arhiva/

Hrana: 9/10
Ambijent: 10/10
Usluga: 7/10
Vrijednost za novac: 9/10

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
22. listopad 2021 02:39