Već se nekoliko godina prepričava da se područje Crikveničke rivijere u gastronomskom, turističkom i zabavnom smislu bitno promijenilo u odnosu na stara vremena. Uvijek su Crikvenica, pa i susjedna mjesta, slovili kao lokacije za odmor, zabavu generacija Zagrepčana. S vremenom je područje postalo popularno za jednodnevne izlete naših seniora, rekli bismo - ništa posebno i ništa se nije promijenilo.
Ali, sve je drugačije, zgrade su obnovljene, vratio se onaj pomodni starinski i šarmantni štih, restorani su se probudili, a posebno valja spomenuti manifestacije poput mjeseca plave ribe gdje lokalci marljivo vraćaju na stolove starinske, zaboravljene recepte i smišljaju nove. Budući da gravitiraju području Kvarnera, ne čudi da je ribarska priča jaka i prisutna u sve više ugostiteljskih objekata. Iskoristivši priliku, posjetili smo Burin, jedan od restorana u blizini centra.
Smjestili smo se na ugodnu terasu kapaciteta 30, 40 mjesta. Unutrašnji dio restorana otprilike je jednake veličine. Već u prvim minutama dolaska raspoloženje nam podiže domaćica koja nas poslužuje, Dajana, koja će se pokazati kao vrsna sommelierka. Ona nam prvo predlaže aperitiv: pjenušac Tomaz Rosé. Za stol stiže sol, dvije vrste domaćeg kruha od kojih je jedan aromatiziran crnilom, te dva ulja s područja Vodnjana iz Istre - Bjelica i Rošinjola. Kruh je bogat okusom, zavodnički raspoložen za ulje, a sol podiže aromatiku pjenušca. Već na prvu odličan couvert i zapravo iznenađenje - od samo nekoliko sastojaka već se osjećaš kao doma.
Stiže nam predjelo, tartar od brancina s jagodama - tu smo bili malo skeptični, a jelo je pratila emulzija od citrusa i svježi bosiljak. Iznimno balansirani okusi. Priznajemo, ali jagoda je bila pun pogodak. Budući da smo s Dajanom već ostvarili jako dobar sommelierski kontakt, odlučili smo se prepustiti njihovu sparivanju hrane i vina. Uz jelo smo probali provanslaski rosé Domaine de Naïs - ljetni, svježi, "jagodasti", a citrusni elementi emulzije su se baš lijepo uklapali.
Dok smo komentirali okuse, stiže nam salata od rakovice, grancigule, samo s natruhom soli, maslinovog ulja i par kapi limuna. Ništa komplicirano, ali meso svježe da ne može svježije biti, prepuno okusa. Malvazija Radovan samo je klizila.
Potom kreće topliji dio, možda malo neobičan za podneblje: kozice u tempuri (pravi veći repovi) s majonezom od pečene limete uz slatko-ljuti umak od pomidora. Perfektno izvedeno jelo, bez one masnoće i gnjecavosti - slobodno se može reći da, iako je neobično, sasvim je zasluženo na karti. Sve prati nagrađivana Malvazija Valenta (zlato Vinistre 2024, 90 bodova), ugodnih i podatnih kiselina. S našom maitre d‘ malo raspravljamo o vinskim kvascima jer predlaže da probamo i Valenta Sauvignon Blanc.
Opet neobičan iskorak: gravlax losos u dehidraciji sa španjolskim kroketom (od bešamela) s kimchijem i majonezom od hrena i koprom. Okusi iznimno balansirani, kroket baš kako treba, a kiseline upravo zovu sauvignonske note, pa je preporuka da se prepustimo Valenta Sauvignonu Blanc bila više nego ispravna - vino je doista karakterno drugačije od gore spomenute Malvazije.
Vraćamo se na domaći teren. Dolaze domaći, crikvenički fuži, veći su nego standardni istarski i punjeni su skutom, repovima kozica te posloženi s bisqueom od rakova i espumom od parmezana. Perfektan, moćan zalogaj. Jelo prati kontinentalni Sauvignon Blanc vinarije Krauthaker. Ova tri topla tanjura su jedan za drugim s tri različite gradacije okusa, a za svaki od ta tri slijeda možete reći da su posebni - ne robuju, kao što je nerijetko slučaj, istim ili sličnim bazama nastajanja.
Dobar restoran se uvijek poznaje i po načinu kako priprema rižoto, a mi smo probali onaj sa šparogama i repovima od pravoga škampa. Kremozno (al ondo), riža al dente, bogato, fino i ukusno. Vinski smo ostali na Sauvignonu Blanc vinarije Krauthaker.
Već presiti, na nagovor smo ipak probali pečenog romba, uz malo cvjetače sa zaprženim kaparima. Sve je povezalo malo beurre blanca. Vinski je jelo pratila kupaža Invictus R&Y (chardonnay, pinot sivi, rajnski rizling, sauvignon blanc) s područja Plešivice. Ovo je bilo doista spektakularno, posebice ako se uzme u obzir da smo radi "pohlepice" pomazali tanjur.
Probali smo nekoliko deserata, ali posebno treba izdvojiti tart od limuna - hrskava košarica koja se topi u ustima s nevjerojatno dobro balansiranim okusima limuna, kremoznosti i slatkoćom baš koliko je treba - zasigurno jedan od najboljih slatkih zalogaja ove godine. Sve završavamo s malo pjenušca i razgovorom o gastronomiji, vinima i općenito povijesti kraja.
Poput čuvene jedrilice Burin iz Splita koja je osvajala mnoge trofeje zadnjih pedesetak godina, restoran Burin iz Crikvenice je u toj "parafraziranoj kategoriji" vrlo sličan. I zbog kojeg bismo rado napravili "city break" - žurilo nam se ili ne. A vjerujemo da ima još puno njihovih priča koje znaju ispričati i na tavicama napraviti. Iskreno iznenađenje i dobar razlog "za fermat".
Večeru s vinima za dvoje s vinima platili smo 160 eura.