Restoran Karlo nije novost na našoj sceni, baš naprotiv, jedna je od onih adresa koju zaljubljenici u okuse domaće kuhinje redovito posjećuju već godinama. Ostalom, nije bez razloga još 2014., dakle prije deset godina, proglašen najboljim restoranom središnje Hrvatske po izboru Dobrih restorana. Restoran je to koji vode bračni par Marijanka i Zdenko (Karlo) Navoj, ona u sali, a on u kuhinji. No, nerijetko ćete ovdje zateći baš gazdaricu kako razvlači tijesto za štrukle ili štrudlu. Za našeg dolaska, u subotu u 15 sati, to nije bio slučaj jer je Karlo bio pun do posljednjeg mjesta. Zauzeti su bili stolovi na prednjoj terasi do ulaza u restoran, u unutrašnjosti, ali i na vanjskoj terasi restorana na kojoj smo rezervirali stol. I bio je to pun pogodak jer smo, osim u hrani, mogli uživati i u pogledu na plešivičke vinograde i brežuljke.
Stol smo rezervirali još u srijedu, no da bismo jeli baš ono što smo htjeli, trebali smo nazvati još jednom dan prije dolaska kako bismo rezervirali porciju - u našem slučaju domaću patku s ražnja, premda je u ponudi bio i kozlić. Stoga, ako ste mislili ovaj čas sjesti u automobil i uputiti se na Plešivicu, zastanite. Stol ćete teško dobiti bez rezervacija, pa izlet u jaskanski kraj svakako isplanirajte barem tri dana unaprijed.
Po dolasku s jednom od četiri konobarice koje su nas služile potvrđujemo rezervaciju patke i naručujemo za početak "Plešivičku dasku". Za cijenu od 9,30 eura dobit ćete na drvenoj dasci, na trsu složene domaće proizvode - izvrsnu buđolu u kojoj se osjeti kao da ima mesa divljači (premda nam konobarice to nisu mogle sa sigurnošću potvrditi), zatim blijedo narančastu suhu narezanu kobasicu, koja je više oduševljavala okusom nego izgledom, pa lijepo mazivu paštetu od jetre kozlića (jer treba iskoristiti sve od domaće životinje koju su teško nabavili), a koja je bila servirana na kriški kisele jabuke.
Bila je tu još i domaća šunka, koja je bila taman posušena i zasoljena te se lijepo dala žvakati, potom domaća slanina kakvu bismo rado i doma rezali ljeti uz domaću rajčicu. U posebnoj zdjelici došli su na kriške narezani krastavci, a u jednoj većoj mladi sir toliko dobar da smo željeli doznati gdje ga nabavljaju, ali nismo uspjeli, jer nisu znali reći više od toga da je domaći. Uz sve to sa strane smo dobili i košaricu domaćeg kruha kakvog se ne bi posramili ni bolji zagrebački restorani, a na daski su još bili i uštipci, meki, mirisni, baš kao bakini.
Nakon daske naručili smo i juhe. Prva je bila goveđa, lijepe žute boje i s onim malim kružićima masnoće na površini što nam, pored okusa, potvrđuje da je kuhana s mesom. Bila je s lijepim dugim domaćim rezancima te na kolutove narezanom mrkvom koji su bili taman kuhani. Za njom nije zaostajala ni domaća krem juha od šparoga u kojoj je bilo i zelenih i bijelih vrtnih šparoga.
Ipak, kad si u ovom kraju, onda posebno cijeniš ne samo domaću hranu, već i tradiciju. A tako jedno jelo ovdje je juha od sitnih štruklića. Štruklića su u ovoj juhi tri, pečeni su i punjeni domaćim sirom. Krasan je to spoj jušnog i hrskavog uz dovoljno kiseline i slatkoće, a prija čak i za ovih toplih dana.
Od glavnih jela smo uz patku (20,90 eura) još naručili ramstek i vepra. Patka s ražnja bila je dobro pečena, nimalo suha, dobro začinjena, meso je padalo s kosti i bilo je sočno, a u porciji su bila tri konkretna komada - batak, batak sa zabatkom i komad prsa s kostima. Uz to su nam servirani i mlinci, naravno, opet domaći, nimalo žilavi, svilenasti i natrgani na lijepe komade. Međutim, umak je bio pretjerano reduciran i stoga preslan, što nam je ipak malo umanjilo užitak. U kombinaciji s miješanom salatom koja je bila od mladih izdanaka salate, kupusa i graha to smo uspjeli tek malo ublažiti.
Ramstek (24,90 eura) je došao u porciji od dva poštena komada mesa, bio je posipan čipsom od luka, a uz njega nam je serviran i gratinirani krumpir. Međutim, dok je prvi, onaj deblji komad, bio lijepo pečen, drugi i tanji je bio prepečen pa ujedno i žilav te malo pust u okusu, što bi se moglo izbjeći kad bi konobari pitali goste kako pečen steak žele. S druge, pak, strane, gratinirani krumpir koji je danas teško pronaći u ponudi restorana, osim što je bio lijepo iznenađenje kao prilog ovom jelu, bio je i bogat okusima, a pohvalno je što je bio topao kao da je upravo izvađen iz pećnice.
Najbolje jelo ovog ručka bio nam je špikani vepar u moćnom tamnom umaku (21,50 eura). Uz njega su nam poslužene i dvije rolade - jedna s punjenjem od mladog zelja, a druga s punjenjem od oraha te prženi jastučić punjen gljivama. Dakle, ako ni zbog čega drugog, tada zbog ovog jela vrijedi voziti nešto više od pola sata od Zagreba, sjesti na ovu terasu i uživati u trenutku. Meso vepra toliko je bilo meko da se dalo kidati vilicom, umak je okusima sjajno pratio divljač, a te dvije kriške rolade od kruha, koliko god su bile jednostavne, toliko su bile i genijalne, jer su u svoj punini svojih okusa sjajno pratile glavnu namirnicu i dale joj da zabljesne na tanjuru. A i onaj punjeni pa prženi jastučić bi, da se nas pita, mogli staviti na meni kao samostalno jelo uz onaj prethodno spomenuti mladi sir.
Od deserata (svaki 4 eura) biramo tri karakteristična za ovaj kraj - kremšnitu, štrudlu od jabuka i kolač od jagoda. I oni nam, kao sva jela do sad, dolaze u poštenoj porciji. Štrudlu su nam servirali uz kuglicu sladoleda od vanilije, koja je po nama čak bila i suvišna uz ovaj kolač. Tanke kore, pretpostavljamo, razvukla je gazdarica tog jutra jer su se topile u ustima, a fil od jabuke nije bio zakamufliran začinima i dodacima. Rekli bismo, bila je skroz natur i savršena, još mlačna.
Kremšnita je bila korektna, dobro rashlađena, hrskave gornje i donje kore i kreme lijepe boje bez grudica. Ipak, kolač od jagoda ju je nadmašio. Bio je sve u jednom - sočan, kremast, bogatog okusa jagode. Na vrhu je još bio posipan listićima badema, ribanom čokoladom i ukuhanim sokom od jagoda... Jednostavno, a tako dobro.
No, ima ovdje mjesta za napredak. Prvo, nemoguće je platiti karticom, ali su se zato domislili da račun možete platiti internet bankarstvom (pod uvjetom da ga imate, što kod starijih nerijetko nije slučaj). Drugo što valja istaknuti je - prezentacija jela. Da, ovdje su porcije poštene i vidi se da se trude oko aranžiranja jela na tanjuru, no ima tu i nekih suvišnih elemenata. Primjerice, grančice ružmarina i peršina na glavnim jelima ili, primjerice, košarica od tijesta s naribanom mrkvom koja je pokapana s nekoliko kapi kremastog aceta s okusom šumskog voća. Potpuno nepotrebno i neprikladno uz sva jela. I treće, ali ne manje važno - usluga. Kako smo spomenuli, pitali smo konobarice ima li divljači u buđoli i kobasicama - nisu znale, zatim i gdje nabavljaju mladi sir, ali nismo dobili odgovor, potom i koje su sorte u kupaži bijelog stolnog vina koje smo pili uz ručak, ali ni to nismo doznali. Nekima sve to neće biti važno ako je hrana ukusna, što ovdje jest, međutim postoje i oni zahtjevniji gosti koji bi rado doznali više o namirnicama, tradiciji, receptima... što bi svakom restoranu za reputaciju i potpunu uslugu trebalo biti važno.
Ono što je neosporno, da zaključimo, jesu entuzijazam, trud i ljubav koje bračni par Navoj ulaže u svoj restoran od njegovih početaka. Ovdje vam neće "podvaliti" patku ili kozlića ako nisu domaći i ako ga nisu uspjeli nabaviti, niti će vas slagati da su, primjerice, štrudla ili mlinci domaći ako to nisu. Jednostavno ih neće staviti na meni, a to danas itekako treba znati cijeniti. Kao i lokalpatriotizam koji se vidi na vinskoj karti koja je sastavljena mahom od etiketa plešivičkih vinara.
