Iako se nalazi na kopnu, La Spuž katastarski pripada otočnom naselju Betina, sasvim logično, a ne Dragama od kojih se nalazi ciglih kilometar i po. Iako se radi o svojevrsnom robinzonskom nautičarskom restoranu, relativno je lako dostupan automobilom ili biciklom jer je od magistrale udaljen niti dvije minute vožnje autom. Prema restoranu s magistrale vas usmjerava reciklirani Fiat Scudo u kojem je posađena lavanda, vidljiviji iz smjera Draga nego Pirovca, tako da ga je lako promašiti ako idete prema sjeverozapadu.
Objekt (uz restoran nalazi se i beach bar) je smješten u prostranoj uvali s pristaništem za goste koji dolaze morskim putem i plažom za sve one koji se odluče osvježiti prije ili poslije obroka. Uređenje je u robinzonskom duhu i prepuno recikliranih brodskih i industrijskih predmeta, a u polunatkrivenom dijelu sa šankom nalaze se dvije krušne peći. Restoran je bio poluprazan u trenutku našeg dolaska, ali se vrlo brzo popunio grupama uglavnom stranih biciklista ili nautičara.
Vrlo ljubazan i iskren konobar (susjednom stolu preporučio je da zaobiđu pommes frites jer nije njihov domaći koji inače rade od lokalnog krumpira) primio je našu narudžbu.
Od predjela smo odlučili probati carpaccio od sabljarke (15 €), morski pijat (25 €) te sir i suho (100 €/kg).
Predjela su na stol stigla istovremeno i uz njih tri vrećice od smeđeg papira u kojima se nalazio kruh koji se služi u La Spužu. Moramo priznati da se radi o vjerojatno najnevjerojatnijem korištenju krušne peći koje smo ikada vidjeli, jer u La Spužu iz nekog razloga krušnu peć koriste za podgrijavanje tosta!? Ovo će se pokazati problematičnim tijekom cijelog obroka za sva jela uz koja smo jeli kruh, jer slatkoća tosta jednostavno ne odgovara jelima koja su u ponudi La Spuža.
Carpaccio je bio vrlo dobar i izvrsna je vrijednost za novac. Jedina zamjerka bila je što mu je nedostajalo malo kiseline, a slatkoći soka od naranče nikako nije pomagala slatkoća tosta.
Morski pijat nam se također jako svidio s izborom ukiseljene i usoljene ribe. Najslabiji element svakako je riblja pašteta, koja je toliko blaga da je gotovo bezukusna, dok nas je sabljarka s komoračem mariniranim u citrusnim sokovima apsolutno oduševila. Naravno, slatkoća tosta ni ovdje nije bila nimalo dobrodošla.
Ono što nas je konceptualno iznenadilo jest cijena suhog mesa i sira, koja po kilogramu uvelike prelazi cijenu najskuplje ribe, što u potpunosti podržavamo s obzirom na kvalitetu ponuđenog. Svi suhomesnati proizvodi (panceta, pršut i dvije vrste kobasice) i sir (kravlji, mladi i odležali) su domaći, a sir proizvodi jedna od kuharica. Svi suhomesnati elementi su izvrsni i za svaku preporuku, ali sir nas je posebno oduševio. I opet, cjelokupni doživljaj bio bi za nekoliko klasa bolji da nije tog nesretnog tosta.
Iako u ponudi imaju solidan izbor steakova, odlučili smo se za potpuno morski izbor glavnih jela te smo izabrali dagnje (20 €), svježe škampe (60 €/kg), frigane jadranske lignje (60 €) i svježu ribu 1. klase (60 €/kg), izbor koje je u našem slučaju pao na škarpinu. Od priloga smo uzeli slani kuhani krumpir (6 €) i neizbježni tost.
Dagnje su nažalost bile najslabije glavno jelo s obzirom na to da su više-manje s mora ubačene u lonac, češnjak se uopće nije osjetio, a umak su gotovo u potpunosti upile mrvice. Neočišćene dagnje po ovoj cijeni nikako nisu za preporuku, a cjelokupnom dojmu nikako nije pomogao tost.
Škampi su posluženi na buzaru i standardno su dobri, dok je buzara bila možda malo preslatka. Možda bi se lijepo izbalansirala uz, recimo, kruh ispod peke? A da ne govorimo da bi s gotovo bilo kojim kruhom ili pecivom bilo puno lakše pokupiti umak. No, škampi su bili svježi, a pola kile škampa platili smo 30 eura, što smatramo korektnom cijenom.
Lignje su više bile prodinstane nego frigane, ali su i dalje bile vrlo ukusne. Mekane, ali ipak s malo otpora, i s umakom koji bi bio puno veći užitak pokupiti, sada već možete pretpostaviti, s kruhom koji nije tost.
Svježa riba drži se u za to prenamijenjenom zamrzivaču, a od ulova toga dana odlučili smo se za škarpinu. Nakon izbora ribe ‘‘otpratili‘‘ smo je do mjesta na kojem se čisti, koje se nalazi na molu uz more i moramo priznati na jednom od ljepših radnih mjesta kada je položaj u pitanju. Kada je stigla, bila je gotovo savršeno grilana i prekrasno sočna, jedino je na mjestima gdje je kuharici pobjegla sol bila gotovo preslana.
Isto tako ne možemo reći da smo bili oduševljeni prilogom jer krumpir je dugo stajao kuhan u vodi te je, osim što je bio raskuhan, imao vrlo vodenast okus, u čemu mu nije pomogao ni tršćanski umak koji smo dodatno naručili. Šteta, ali radi se o sezonskom problemu jer nas je konobar uvjeravao da čim krene lokalni mladi krumpir, kreću kuhati isključivo s njim do kraja sezone, pretpostavljamo - s puno ukusnijim rezultatom.
Deserti u ponudi su palačinke i sorbet, ali nam nakon obilnog obroka nije ostalo mjesta i za nešto slatko.
Uz obrok smo pili Gia prirodne sokove (5 €), vodu koja se naplaćuje 5 eura po litri i cabernet sauvignon vinarije Baron iz Kutjeva (18 €/l) za koje je minimalna količina kvarat odnosno 2,5 dl. Sva vina koja imaju u restoranu nabavljaju od vinarije Baron što pozdravljamo kao pozitivan primjer suradnje obale i kontinenta.
Posebno moramo istaknuti atmosferu i uređenje. Glazbenu podlogu čine cvrčci, vjetar, ptice i magarac, što je pravo osvježenje i doprinosi opuštenoj atmosferi i mogućnosti uživanja u trenutku. Iako djeluje sklepano, uređenje je vrlo ugodno, a posebno nam se svidio sanitarni čvor koji je često boljka robinzonskih lokacija, a ovdje je praktički besprijekoran i gotovo duhovit. Iako je kuhinja u principu vrlo jednostavna, i ima dosta prostora za napredak u nekim elementima (kruh!!!), namirnice su uistinu svježe i lokalne, a po završetku obroka jednostavno vam je žao ustati i otići.
Komentari
0