Restoran Baltazar, otvoren početkom 1980-ih od strane legendarnog ugostitelja Bobe Čimbura, predstavlja jednu od kultnih gastronomskih institucija u Zagrebu. Kroz desetljeća uspješnog poslovanja postao je mjesto okupljanja brojnih poznatih osoba iz svijeta sporta, kulture pa i, naravno, politike.
Svoju je reputaciju primarno izgradio na ponudi vrhunskih mesnih jela, a s vremenom se pozicionirao i kao jedna od vodećih adresa za riblje specijalitete u gradu. Nakon trogodišnjeg razdoblja u kojem je kuhinju u smjeru fine dininga vodio chef Matija Bregeš, restoran se njegovim odlaskom vratio svom prepoznatljivom, klasičnom kulinarskom izričaju.
Nakon prošlogodišnjeg, ne baš uspješnog iskustva, sami smo sebi zadali pravilo: ljeti se u Baltazar ne ide. No, pravila su tu da se krše. I eto nas opet, gotovo u dan kao i lani, na istoj adresi. Zatekli smo začuđujuće slabo popunjen restoran - osim našeg, bio je zauzet samo još jedan stol. Dobro je, pomislili smo, barem nećemo dugo čekati na jela. Ili?
Započeli smo s čašom pjenušca Diplomat vinarije Tomac (7 €), s kojom ekipa iz restorana izravno posluje godinama pa su i cijene na čaše niže nego u mnogim drugim restoranima. Zatim smo bacili oko na vinsku kartu koja pokriva dobar dio Hrvatske, ali i Italije, Francuske, Makedonije, a dotiče se čak i Južne Afrike. Kako smo krajičkom oka primijetili bijelo Venje u vinskom frižideru prilikom ulaska, pregled vinske karte bio je čisto informativan. Bijelo se Venje 2015 (40 €) tako ubrzo našlo na našem stolu. Kao i pozdrav iz kuhinje, slasne fritulice na podlozi domaćeg umaka nalik kombinaciji vrhnja i majoneze.
Krenuli smo s njihovim vječnim klasikom, tartar biftekom (24 €). Čini se da svake godine poprima novo ruho pa je tako ovoga puta došao u dubokom bijelom tanjuru. Meso bifteka bilo je obogaćeno mariniranom gorušicom, emulzijom vlasca, maslacem i prepeličjim žumanjkom. Prvoklasno meso bilo je začinjeno perfektno, na nešto pikantniju stranu, vrlo podatno, očito strugano. Paška čipka, odnosno hrskavci od paškoga sira, poslužili su kao solidna grickalica, dok emulzija vlasca nije bila nužna. Prepečenac poslužen uz tartar bio je vrlo dobar i, što je najbitnije, hrskav do srži.
Salata od hobotnice (19 €) također je bila vrlo skladno začinjena. Svježina hobotnice bila je neupitna, što se jasno osjetilo u čistom, karakterističnom okusu mora. Vrlo ukusna, začinjena s tek nešto kvasine, baš nam se svidjela. Marinirani kapari bili su izvrsni, intenzivno slani, koncentriranijeg okusa koji podiže umami čitavome jelu.
Slijedio je sezonski rižoto s vrganjima (16 €) koji smo podijelili. Jelo je bilo iznimno bogato i gusto, a tanjurom su dominirali veliki, čvrsti komadi vrganja. Bili su izrazito mesnati i sočni, ispuštajući pri zagrizu intenzivnu zemljanu aromu koja je prožela cijeli rižoto. Kremoznost je bila odlično pogođena, stvarajući gotovo baršunast osjećaj. Jedina zamjerka ide riži, koja je bila za minutu prekuhana, no to nije značajnije narušilo dojam jela s ovim fantastičnim profilom okusa.
Stižu potom i glavna jela. Zagrebački odrezak (27 €) s povrćem na žaru (7 €) bio je solidan, no ne puno više. Meso je bilo ukusno, punjenje fino, ali jelo je pomalo dosadno. Jasno, zagrebački nije jelo od kojeg se gubi dah, no svejedno je nedostajalo barem specifičnijeg okusa kojim bi se opravdala cijena od 27 eura plus prilog. Povrće je bilo jako dobro pripremljeno, čvrsto, s komadićima prženog luka.
Legendarna Baltazarova juneća pljeskavica (17 €) zadržala je svoju poznatu kvalitetu: meso je meko, rahlo, sočno i odlično začinjeno. Toliko je karakterističnog okusa, bez viška masnoće, da je dodatak kajmaka (4 €) gotovo nepotreban. Ipak, iznos od 17 € za samu pljeskavicu, bez ikakva priloga, nastavlja se na prethodno postavljeno pitanje o cjenovnoj politici, bez obzira na reputaciju jela.
Odrezak picanhe s farme Creekstone (17 €/100 g) bio je gotovo savršen. Odlično začinjeno i kirurški precizno pečeno, meso je bilo savršeno meko i puno sokova. Posluženo je uz korektan demi-glace. S druge strane, hrskavi krumpir (8 €) patio je od krize identiteta. Vizualno je bio neugledan, a okusom vrlo neupečatljiv. Nadjev od vrhnja i vlasca bio je suvišan dodatak koji je stvarao nepotrebnu zbrku na tanjuru, umjesto da podrži sjajan komad mesa. Također, kao i kod prethodnih jela, visok račun (od preko 50 € za 250 grama mesa s krumpirom) na kraju je bio jedini zalogaj koji je bilo teško progutati.
Deserti su bili sasvim fini. Savijača od jabuka (7 €) bila je nježna, dobro poznatog okusa. Rado bismo pojeli još barem jednu. Torta od sira (9 €) bila je korektna. Blago hrskave podloge, s osjetnom količinom sira, ovo je bio baš klasičan cheesecake koji bi mogao biti uzbudljiviji.
Iako smo otišli siti i većim dijelom zadovoljni, večer je obilježio jedan propust: čekanje na predjelo dugo više od pola sata, u restoranu koji u tom trenutku nije bio opterećen gostima, ostavlja dojam neusklađenosti u kuhinji i kvari inače dobar ritam večere. Taj je propust, međutim, bio u suprotnosti s inače odličnom uslugom. Tijekom cijelog posjeta servis je bio na visokoj razini. Posebno se istaknula mlada konobarica, čija je profesionalnost bila za svaku pohvalu. Samouvjereno je vladala i jelovnikom i vinskom kartom, davala precizne preporuke i pokazala razinu stručnosti i ljubaznosti koja je uvelike popravila ukupan dojam.
Nema sumnje, hrana u Baltazaru je vrlo fina, a ugođaj i usluga to prate. Ipak, cijene mnogih jela su, bez obzira na sve, jednostavno previsoke. Preporuka za posjet stoga stoji, ali uz jasno upozorenje: budite spremni na visok račun.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....