Rovinjski Agli Amici lani je postao jedini hrvatski restoran s dvije Michelinove zvjezdice. Smješten je na prekrasnoj lokaciji, na šetnici uz more i iz samog restorana i prostrane terase pogled puca na prekrasno plavetnilo. A kakav je pogled, takav je ovdje i ugođaj. Od trenutka kada u Agli Amici uđete pa sve doka ne završite s večerom, simpatično, ugodno, toplo i nenametljivo osoblje pobrinut će se da se osjećate posebno. I ne mislimo pritom na onu vrstu posebnosti kada dobro znate gdje ste, jer je atmosfera uštogljena i dosadna, već se ovdje, unatoč tome što je u pitanju restoran iza kojeg stoje veliki uspjesi, ipak osjećate opušteno, a u zraku u svakom trenutku vlada uzbuđenje. Dakle, nimalo dosadno, a ni pretenciozno. Tako smo se u Agli Amici restoranu osjećali i mi kada smo ih posjetili početkom travnja, na jedan običan petak na kraju dugog radnog tjedna.
Nakon što nas je osoblje smjestilo u predvorje, večera je mogla započeti. Najprije nam je posluženo nekoliko snackova, uz koje smo odabrali koktel s tekilom, infuzijom od kamilice i sirupom od agave, koji je bio nježan, s blagom aromom dima, i čašu Kurtaljevog Cuvée Prestige 2017 Extra Bruta.
Isprobali smo zelenu slanu palačinku s biljem i kavijarom, koja nam je odmah postala i ostala favorit među snackovima. Na oko toliko nježna, glatka i meka, a okusom moćna, pjenasta, kremasta, kiselkasta, s poštenom količinom vlasca koji ipak ni u jednom trenutku nije odskakao, već je nosio cijelo jelo. Ovakvih bismo palačinki mogli pojesti barem desetak.
Među posluženim snackovima posebno nam se svidio i inćun, poslužen na hrskavom rižinom krekeru, efektan i slastan, kako izgledom, tako i teksturama i okusima. Kreker nam se otopio na jeziku, a iza njega ostala je fina, slankasta aroma koju smo u ustima poželjeli sačuvati što dulje. Odlična je bila i maslina obučena u narančinu koricu. Blago gorka, slatkasta i slana, a svježa, točno ono što nam je trebalo da pročistimo nepce i pripremimo se za glavni dio večere.
Premjestili smo se zatim u glavnu salu, gdje se nalazilo samo pet stolova. Osoblje nam je predstavilo dva menija, Rovinj i Istru, od kojih je svaki pojedino područje slavio na svoj način. Rovinj je bio fokusiran na more i ribu, a Istra na unutrašnjost i meso. Odabrali smo ribu. Uz to, umjesto klasične vinske pratnje, odabrali smo bezalkoholne koktele, među kojima nam se posebno svidjela inačica negronija i whiskey soura. Naravno, u pitanju nisu vjerne replike klasika, ali su okusom zanimljive i nešto drugačije od onoga na što smo navikli, što nam je u ovom trenutku manje-više odgovaralo. Ipak, idući put igrali bismo na sigurno i odabrali vinsku pratnju.
Kao uvod u večeru na stol su stigli grisini i krekeri, koji su bili korektni, ali ničime nisu odskakali od klasike. Čak su nas pomalo iznenadili koliko su bili obični, samo to - grisini i krekeri.
Prvi slijed bile su sirove, tanko rezane jakobove kapice na gelu od kupusa, s maćuhicama i jogurtom za kremoznost. Uz to, poslužene su nam i tripice od jakobovih kapica s umakom. Iako je svaki od ovih elemenata zapravo lagan i nježan, cijelo jelo bilo je moćno i slano, istovremeno kremasto i pucketavo na jeziku. Obećavajući uvod i dobra najava onoga što nas je tek čekalo.
Zatim nam je poslužen njihov kruh i maslac s bazgom. Dio večere koji cijelo iskustvo stavlja na test. Ako je kruh dobar, može popraviti večeru, u suprotnom ćemo do kraja razmišljati samo o tome i vjerojatno si u manjoj mjeri pokvariti doživljaj. Srećom, kruh je ovdje bio odličan, napravljen od njihova dugo godina održavanog kvasca, a kombinacija maslaca i bazge lijepa, svježa i drugačija. Sve zajedno bilo je toplo, utješno, hrskavo, mekano, mliječno, a svježe.
Drugi slijed bio je istarski škamp, umak od buzare i grašak. Ponovno neočekivan spoj namirnica, laganog, zemljastog, zelenog okusa. Posebno nas je iznenadila kombinacija graška i avokada, koji kao da je zalutao na meni, ali koja je, zapravo, bila ludo dobra.
Potom je na stol stigao rižoto s limunom i dagnjama. Sjajno pripremljen rižoto, što se ovdje i očekuje, budući da kuhinju vodi talijanski chef Emanuele Scarello, bio je dodatno pojačan bombastičnim aromama limuna, a cijelom jelu na dodatnoj težini dale su slane, moćne dagnje i aroma kave. Iako je jelo bilo prilično jako, piće koje ga je pratilo, interpretacija whiskey soura, uspjelo ga je umiriti i cijela kombinacija funkcionirala je više nego dobro. Danas kada je se sjetimo, a okus možemo vjerno prizvati i nakon više od mjesec dana od večere, u kutevima usana skupljaju nam se sline, što svakako govori štošta o tanjuru i jelu.
Između rižota i sipe, koja je bila iduća na meniju, predstavljeno nam je još jedno jelo, pozdrav iz kuhinje u formi tjestenine s umakom od žumanjka i rovinjskim biljem (komorač, list kamenice, salikornija). Kod ovog jela za stolom smo se razišli oko mišljenja. Dosadašnja jela bila su jaka i prilično izdašno začinjena, posebice solju, a ovo je, čini nam se, bilo namijenjeno samo onima koji zbilja vole slano. Dijelu stola to nije previše smetalo i jelo im se, zapravo, zbog jednostavnih namirnica, a toliko bogatih okusa, svidjelo, dok je drugi dio stola na pola tanjura ipak odustao, uz veliki gutljaj vode. O ovoj su se tjestenini još dugo poslije vodile rasprave.
Nakon toga isprobali smo i kruščić s maslinama, koji nam na prvi pogled nije izgledao kao baš ništa posebno, ali već kod prvog zalogaja shvatili smo koliko je truda uloženo da bi se dobio zalogaj mekan poput oblaka. Podsjetio nas je na kombinaciju fine, slasne krafne i focaccie, što već samo po sebi nikako ne može biti loše.
Zlatna sipa s agrumima i paprom, tartar s kakaovcem, garumom i alojom idući su stigli na stol. Sipa je bila lijepo, jednostavno pripremljena, poslužena na kremici od limuna i kao takva bila je upravo najbolja. Tartar je bio nježan, ali upečatljiv. Od samih okusa, veći i jači dojam ovdje je ostavila prezentacija, koja je bila domišljata i simpatična.
Jelo Romb u kamuflaži predstavljeno je kroz tri tanjura. Na jednom je romb poslužen s umakom od slanutka, koji je ponovno bio moćan i pošteno začinjen i ponovno izazvao raspravu za stolom, dok je ostatak elemenata ovoga jela ipak bio previše pokriven različitim, prejakim dodacima i riba nikako nije dolazila do izražaja. Da nam osoblje nije prezentiralo što točno jedemo, sami ne bismo nikada pogodili.
Prvi desert, obalno bilje s bademima, maslinama i kremom od pasjeg trna, bio je korektan, ali nije nas oduševio. Posebice zato što sladoled od maslina uopće nije imao nikakav okus, baš kao niti spužva od lješnjaka koja je uz njega poslužena, dok nam se kombinacija šparoga, višnje, badema, kardamoma i kamilice na drugom tanjuru prilično svidjela. Bila je svježa, lagana i ono što nam je na kraju duge večere s više težih elemenata trebalo.
Ipak, pronašli smo još i mjesta za petit fours (pavlova, lemon tart i sacherica na njihov način), među kojima bismo svakako izdvojili napolitanku s limunom, kako smo prozvali njihovu varijantu lemon tarta, koja je bila toliko hrskava i svježeg okusa da smo, na vlastito čuđenje, poželjeli pojesti još barem dvije.
Na kraju večere složili smo se da je iskustvo (a i privilegija) uživanja u ovakvim jelima nešto što se neće svidjeti svakome. U kuhinji Agli Amici restorana ne poznaju granice, igraju se okusima i teksturama i na trenutke kao da iskušavaju svoje goste. Ovdje ćete uživati ako ste otvoreni isprobati nešto novo, svježe glave i spremni na eksperimentiranje, ako ste voljni pružiti priliku novom iskustvu i dati si vremena promišljati o svakom jelu koje vam je posluženo. Ovdje se kuha hrabro, što je, na kraju krajeva, i adekvatno nagrađeno, a kao gost, vaš je zadatak toj hrabrosti pristupiti otvoreno i bez predrasuda. Tek tada moći ćete shvatiti ono što je na tanjurima Emmanuella Scarella i njegova tima. I iako ćete na večeru ovdje potrošiti pozamašnu svotu novca, jer cijena menija za jednu osobu prelazi 200 eura, sigurni smo da će vam još dugo ostati u sjećanju, na ovaj ili onaj način.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....